Vrijeme je rezidbe voćnjaka, neki su to već i uradili, a mi vam donosimo izvrstan članak na ovu temu objavljen u hrvatskom časopisu “Gospodarski list” iz kojeg i profesionalni voćari mogu dobiti nove korisne savjete o ovoj kompleksnoj temi, a početnici mogu naučiti sve što ih je do sada interesiralo.
Zašto je potrebno orezivati voćke
Ako se voćka redovito ne reže, postupno dolazi do premještanja rasta u vrhove i obod krošnje, a niži dijelovi odumiru. Voćka gubi rodnu površinu, slabi rast mladica, a rodnost još više opada, jer nema obnove rodnih izbojaka. U zgusnutim i zasjenjenim krošnjama predugo se zadržava vlaga nakon kiše i zato su voćke sklone bolestima. Da bi spore gljiva koje uzrokuju bolesti mogle proklijati i izazvati infekciju voćaka, vlaga se na lišću mora dulje zadržavati. Orezane se krošnje zbog obilja svjetla i prozračivanja brže suše pa je napad bolesti slabiji. I na kraju, voćke koje se redovito orezuju imaju ljepši izgled, pa okućnica izgleda urednije i dotjeranije. Na papiru se ciljevi rezidbe čine jasni, no nije ih uvijek lako postići. Zbog toga je rezidba voćaka uvijek kombinacija znanja, iskustva, ali i umjetnosti. U početku vegetacije, odnosno u fazi kada mladice narastu oko 15 cm, obavlja se pinciranje suvišnih mladica . Taj je zahvat značajan za oblikovanje krošnje i raniji ulazak u rod jer voćka ne troši snagu rasta na mladice koje bi se u sljedećoj godini rezidbom u mirovanju odbacile. Pinciraju se mladice blizu vrha izbojka koje bi postale konkurencija produljnici kako bi se spriječilo ogoljivanje donjih dijelova grana i poboljšala osvijetljenost. Pinciraju se i sve mladice koje rastu okomito uvis, osim produljnice provodnice i mladica koje se mogu uporabiti za zamjenu kakve grane.
Kad je pravo vrijeme za rezidbu
Ovisno o vremenu kada se obavlja rezidba, razlikuju se dvije vrste rezidbe. Prva je zimska rezidba ili rezidba ‘’u suho’’, koja se obavlja u vrijeme mirovanja vegetacije. Može se obavljati od jeseni do proljeća dok pupovi ne krenu. Najčešće se obavlja u rano proljeće kada prođ u jake zimske hladnoće jer su voćke nakon rezidbe osjetljive na smrzavanje. Druga se rezidba obavlja u razdoblju vegetacije i zove se ljetna rezidba ili rezidba ‘’u zeleno’’. Njome se popravljaju i dopunjuju učinci rezidbe u mirovanju i pojačava osvijetljenost krošnje kako bi se osigurala kakvoća plodova i zametanje rodnih pupova za sljedeću vegetaciju. Obavlja se u više navrata.
Druga ljetna rezidba obavlja se kada mladice završe vegetativni rast. Tada se izbacuju mladice koje smo propustili pincirati i koje zasjenuju unutrašnjost krošnje. Treba paziti da se s jačinom rezidbe ne pretjera kako se ne bi previše smanjila lisna površina. Nepotrebne se mladice mogu jednostavno iščupati. Prednost takvog postupka je što se na tom mjestu više ne razvijaju nove mladice koje bi u slijedećoj ljetnoj rezidbi trebalo odstranjivati. Polovicom kolovoza obavlja se još jedno prorjeđivanje suvišnih mladica koje su u međuvremenu izrasle ili nisu odstranjene ranije. Sve to pridonosi boljoj osvijetljenosti unutrašnjosti krošnje i obojenosti plodova koji se tamo nalaze. Dakle, za rezidbu i nema točno određenog roka, ona se obavlja cijele godine u skladu s rastom voćke i ciljem kojeg voćar želi postići.
Što rezidbom na voćki treba odstraniti
Kao i za određivanje jačine rezidbe, i za određivanje izbojaka ili grana koje treba odstraniti, moramo se prije svega rukovoditi ciljem koji želimo postići. U prvim godinama najvažnije je dobro oblikovati krošnju kako bi ona bila ravnomjerno osvijetljena i prozračna. Stare, oštećene, polomljene grane ili one koje su oštetili bolesti i štetočine treba obvezno odstraniti kako bi se održalo dobro zdravstveno stanje voćke. Da ne odstranimo ništa drugo, nego da samo oslobodimo voćku grana koje su izvor bolesti i štetočina za ostale zdrave grane, za voćku smo dosta učinili. Ako pri tome odstranimo i grane koje se međusobno zasjenjuju ili ometaju prodor svjetla u unutrašnjost krošnje, obavili smo djelomičnu rezidbu voćke. Ona će biti završena kada prorjedimo suvišne rodne izbojke kako bismo uspostavili ravnotežu rasta i rodnosti.
Kako odrediti jačinu rezidbe
Mlade voćke treba rezati što manje, jer imaju izražen vegetativni rast, pa bi ga jaka rezidba još pojačala i odgodila ulazak u rod. Kako bi ta rezidba bila što manja, potrebno se osloniti na zahvate u vrijeme vegetacije (odstranjivanje pupova, pinciranje nepotrebnih mladica, povijanje, izolacija vrhova), a za rezidbu u vrijeme mirovanja ostaviti samo ono što u vegetaciji nije učinjeno. Tako će se vegetativni rast usmjeriti u mladice koje su potrebne za oblikovanje odabranog uzgojnog oblika, te voćka neće trošiti asimilate i hraniva na rast suvišnih izbojaka koje bi trebalo odbaciti rezidbom u vrijeme mirovanja. Voćke koje ulaze u punu rodnost i one sa zadovoljavajućom ravnotežom rasta i rodnosti treba rezati umjereno, pazeći na obnovu rodnih izbojaka za sljedeću vegetaciju i prorjeđivanje suvišnih rodnih izbojaka u tekućoj vegetaciji. Kada dođe do opadanja rodnosti i slabljenja vegetativnog rasta, rezidbu treba postupno pojačavati, no u tome se ne smije pretjerivati. Jačom rezidbom potiče se bolja obnova rodnih izbojaka i poboljšava vegetativni rast. Kada ni to više ne bude dovoljno, voćar će morati donijeti odluku o tome hoće li obaviti rezidbu ‘’na pomlađivanje’’ ili će voćku iskrčiti i zamijeniti je novom.
Kojim redoslijedom obavljati rezidbu
Prije rezidbe treba dobro pregledati voćku sa svih strana. Na umu treba imati cilj rezidbe te s njime usporediti stanje voćke. Važno je uočiti osnovne elemente uzgojnog oblika, ako se radi o voćki koja je tako uzgajana. Za voćke koje su uzgajane slobodno, bez određenog uzgojnog oblika, vrijedi isto pravilo, no pregled mora biti pomniji. Treba proučiti strukturu krošnje, odnosno broj i raspored glavnih grana, zatim odrediti mjesta gdje dolazi do zasjenjivanja, ima li polomljenih, oštećenih ili bolesnih grana koje bi rezidbom trebalo odstraniti. Potrebno je odrediti snagu rasta na temelju prosječne duljine i debljine jednogodišnjih izbojaka, a zatim procijeniti brojnost i kakvoću rodnih izbojaka. Tako ćemo imati sve potrebne elemente za procjenu vrste i jačine rezidbe.
Kada voćka počne davati prve plodove, treba naučiti raspoznavati rodne izbojke i rezidbu obavljati radi održavanja rodnosti i odabranog uzgojnog oblika, pazeći da ostavljeni izbojci imaju dobro osvjetljenje i da su pravilno raspoređeni.
VAŽNO!
Faze rezidbe u mirovanju:
• odrediti cilj rezidbe
• pregledati voćku
• odstraniti polomljene grane, grane napadnute od bolesti i štetočina i one koje zasjenjuju unutrašnjost krošnje
• odstraniti vodopije
• obaviti izolaciju vrhova
• prorijediti rodne izbojke ovisno o stanju voćke
Rezidba započinje od vrha krošnje prema osnovi. Tako se nećemo izgubiti u mnoštvu izbojaka i grana, jer ćemo imati dobar pregled onoga što smo odstranili i onoga što treba učiniti. Pojedine se grane također režu od vrha prema osnovi. Sve okomite izbojke na grani treba odstraniti u potpunosti da grana ima izgled ‘’riblje kosti’’. Odmah na početku rezidbe grane treba odabrati jedan umjereno bujni izbojak na vrhu, koji će biti produljnica grane i osloboditi ga suparničkih izbojaka. To je postupak izolacije vrhova kojeg treba obaviti i na provodnici i na svim produljnicama grana. Tako se omogućuje bolja osvijetljenost i razgranjavanje nižih dijelova grane kako bi se spriječilo ogoljivanje. Nakon rezidbe vrha grane obavlja se rezidba donjeg dijela grane i prorjeđuju suvišni rodni izbojci i odstranjuju vodopije. Često će na starijim voćkama biti potrebno izdužene osnovne grane skratiti svođenjem na neku nižu granu kako bi se krošnja ‘’otvorila’’. Na isti se način smanjuje i visina voćke. Pogrešno je samo skratiti sve grane na željenoj visini, jer to izaziva tjeranje velikog broja vodopija koje dovode do zasjenjivanja i još većeg izduživanja krošnje uz ogoljivanje nižih dijelova krošnje. Povremeno je potrebno prekinuti rad i ponovo promotriti voćku sa svih strana kako bi se vidjelo što je učinjeno, a što još treba učiniti. S vremenom će voćar steći potrebno iskustvo te će mu rezidba ići brže i s manje napora. Greške koje se pri tome učine neće voćki nanijeti veliko zlo, osim gubitka određene količine priroda.
Narodna poslovica s pravom kaže: ‘’Na greškama se uči.’’ To se odnosi i na rezidbu, jer se i iskusnijim voćarima lako može dogoditi da odstrane pogrešnu granu ili izbojak. Zato je važno pomno pratiti kako je voćka reagirala na rezidbu i prema tome obaviti rezidbu sljedeće godine. Tako ćemo najbolje svladati vještinu i umjetnost rezidbe.
Neki dodatni postupci u rezidbi voćaka
Svako je skraćivanje ili odstranivanje mladice ili jednogodišnjeg izbojka svojevrstan korak unazad, jer se voćki oduzima ono što je stvorila fotosintezom, pa ona to mora nadoknaditi. Stoga se nastoji na vrijeme usmjeriti snagu rasta voćke u skladu s odabranim uzgojnim oblikom kako ne bi bilo nepotrebnih gubitaka. Postupci kao što su povijanje i rovašenje mogu imati i značajniju ulogu u postizanju ravnoteže rasta i rodnosti voćke. Vješt će voćar istodobno skraćivati i prorjeđivati mladice i izbojke, ali ih i povijati, rovašiti pupove i sl. kako bi postigao željeni cilj.
Povijanje ili rezidba bez škara
Ako je položaj mladice uspravniji, ona jače raste u visinu i slabije se razgranjava. Što je položaj izbojka bliži kutu od 90° u odnosu na okomicu, to je rast u dužinu slabiji, a pojačava se razgranjavanje po čitavoj duljini izbojka. U skladu s time djeluje se i na rodnost. Izbojci koji rastu uspravno imaju slabu rodnost, jer je izražen vegetativni rast, a potisnuto je zametanje rodnih pupova. Izbojci koji rastu vodoravno imaju izraženu rodnost, jer im je vegetativni rast smanjen, pa obilno zameću rodne pupove. Izbojci povijeni pod kutom većim od 90° u odnosu na provodnicu imaju obilnu rodnost, ali brzo odumiru jer je vegetativni rast preslab. Ova se spoznaja može uporabiti kada se želi promijeniti snaga rasta pojedine mladice ili izbojka. Kada izbojak s provodnicom zatvara kut od 45 do 50°, na njemu se stvara povoljna ravnoteža rasta i rodnosti. Zbog toga se na mnogim uzgojnim oblicima osnovne grane razvode pod ovim kutom. Voćkama čije osnovne grane imaju uske kutove grananja prijeti opasnost od odlamanja grane jer se s gornje strane grane tijekom njezina rasta u debljinu kora ‘’usijeca’’ u tkivo, te zbog opterećenja lako puca. Kut rasta od 90° dobar je za rodne izbojke koji se, nakon što donesu rod, rezidbom potpuno odbacuju da bi ih zamijenili novi. Tako se usklađuje snaga rasta voćke i izbjegava se pretjerana rezidba te voćka ranije i bolje rodi.
Ako se mladica ili izbojak poviju pod kutom većim od 90° u odnosu na okomicu, vegetativni će se rast gotovo zaustaviti, a njihovo lišće stvoriti višak asimilata koji se mogu uporabiti u drugim dijelovima krošnje. Ovakav se način povijanja primjenjuje u oblikovanju krošnje za mladice koje nisu potrebne, a svojim lišćem mogu osigurati dodatne asimilate za rast voćke. Pravodobnim povijanjem mladica u razdoblju oblikovanja krošnje, uz pravodobno pinciranje suparničkih mladica u vrhovima grana, smanjuje se potreba za rezidbom u razdoblju mirovanja, te se ona svodi na prorjeđivanje i odstranjivanje povinutih suvišnih izbojaka, a često se i potpuno izostavlja. Povijanje mladica najlakše se obavlja uz pomoć kvačica za rublje, kako to prikazuje slika.
Postave se dvije kvačice, od kojih jedna pridržava mladicu u željenu položaju, a druga se objesi za njezin vrh, pazeći da ga kvačica ne uštipne, kako bi mladica zadržala vodoravni smjer rasta. Kako se mladica razvija, tako se pomiče kvačica ili dodaje nova na vrh kako bi se zadržao smjer rasta mladice. Nakon što mladica odrveni, kvačice se skidaju i mladica ostaje u željenom položaju. Za povijanje jednogodišnjih izbojaka ili debljih grana mogu se rabiti i mali utezi napravljeni od betona koji se ulije u plastične čašice različitih veličina. Tako se dobiju utezi različite mase koji se objese na odgovarajuće mjesto kako bi svojom masom obavili povijanje. Postoje i posebne naprave od čelične žice, koje se mogu uporabiti umjesto utega za tanje jednogodišnje izbojke.
Povijanje debljih grana
Ponekad se iz različitih razloga propusti oblikovati krošnju s dovoljno širokim kutovima grananja. Ako grane nisu predebele (ne deblje od 5 cm), mogu se poviti tako da se voćarskom pilom zareže nekoliko ureza do jedne trećine promjera grane. Zatim se grana povije tako da se na mjestima reza tkivo potpuno spoji Kako bi grana ostala u odgovarajućem položaju, njezin se vrh priveže za kolčić zaboden u zemlju. Mjesto reza mora se premazati cjepljarskim voskom kako bi ga se zaštitilo od vlage i napada bolesti i štetočina. Nakon nekog vremena rana zacijeli, te se i ne vidi da je grana bila povijena. Povijanje debljih grana mora se obaviti kada počne kolanje sokova, jer se tada grane lakše savijaju, a rane brže zacjeljuju.
Zarezivanjem kore može se mnogo postići
Uz rezidbu, postoje još neki postupci kojima se potiče raz bi morale izrasti dobre mladice. To se najčešće događa s pupovima koji se nalaze na donjem dijelu izbojaka, a razlog tomu je dominacija vrha. Pupove je moguće potaknuti na rast jednostavnim postupkom rovašenja. Postupak se sastoji u tome da se u proljeće, u samom početku kretanja vegetacije, voćarskim nožem zareže kora u obliku obrnutog slova ‘’V’’ iznad samog pupa, pazeći da ga se pri tome ne ošteti. Tako će oslabiti pritjecanje regulatora rasta iz gornjih pupova, a iz pupa iznad kojeg je zarezana kora, razvit će se dobra mladica. Postupno će zarezano mjesto zacijeliti, pa rez neće biti vidljiv. Rovašenje se češće primjenjuje za jabuke i kruške, jer one bolje reagiraju na ovaj postupak i lakše ga podnose u odnosu na ostale voćke.
Ako je voćka napadnuta bolestima i štetočinama ili raste u neodgovarajućem tlu i nepovoljnoj klimi, rovašenje se ne preporuča, jer ima slabiji učinak. Voćke koje se uzgajaju na vrlo bujnim podlogama kasnije ulaze u rod od onih koje su cijepljene na podlogama slabije bujnosti. Razdoblje do početka rodnosti može se skratiti uzdužnim zarezivanjem kore debla voćarskim nožem tako da rez bude pod kutom od oko 30°. Ovisno o promjeru debla, napravi se nekoliko zareza, razmaknutih 15– 20 cm jedan od drugog. Postupak treba obaviti krajem lipnja ili početkom srpnja, odnosno prije početka zametanja rodnih pupova. Uzdužno zarezivanje kore može se primijeniti za poticanje ulaska u rod oraha uzgojenog iz sjemena. Ovaj postupak nema smisla obavljati prije sedme ili osme godine nakon sadnje, i to samo ako je stablo dobro razvijeno, jer neće biti željena učinka.
Poluprstenovanje i prstenovanje
Na pojedinim granama na kojima se želi oslabiti vegetativni rast i pojačati zametanje rodnih pupova, može se prstenovati kora. Taj se postupak obavlja tako da se voćarskim nožem izreže prsten kore. Rez mora prodrijeti kroz koru do kambija, a širina poluprstena mora biti 5 – 10 mm, ovisno o debljini grane. Tanje se grane zarezuju tanjim zarezom, a deblje grane debljim. Zarezanu koru treba izvaditi, a mjesto zarezivanja lagano oblijepiti ljepljivom trakom kakvu uporabljuju električari, kako ne bi došlo do isušivanja rane i prodiranja uzročnika bolesti. Nakon zacjeljivanja rane, ljepljiva se traka skida kako se ne bi usjekla u koru. Prilikom lijepljenja trake mora se paziti da ona samo lagano pokrije ranu kako ne bismo ugrozili zacjeljivanje. Prstenovanje se najčešće rabi na jabukama i kruškama, dok koštičave voćke nije preporučljivo podvrgavati ovom postupku jer im rane slabo zacjeljuju i lako ih napadnu bolesti i štetočine. Najpogodnije vrijeme za prstenovanje je u proljeće kada počne kolanje sokova.
Izolacija vrha radi obuzdavanja njegove dominacije
Dominacija vrhova može se dodatno potaknuti nestručnom rezidbom. Na žalost, na mnogim se okućnicama mogu vidjeti loše orezane voćke na čijim je gornjim dijelovima krošnje obavljeno prejako skraćivanje jednogodišnjih izbojaka, pa čak i debljih grana sa željom da se smanji visina voćke. Voćki su time nanesene velike rane koje ona nastoji što prije zacijeliti stvarajući kalusno tkivo bogato regulatorima rasta (auksinima), koji potiču rast u vrhovima, a koče rast svih pupova i izbojaka koji se nalaze ispod njih. Zbog toga voćka stvara puno jakih uspravnih izbojaka (vodopija), koje dodatno zasjenjuju niže dijelove krošnje, pa na njima postupno obamire rast novih mladica i krošnje ogoljavaju. Na kraju je voćka viša nego prije, rodnost joj je manja i izgleda neuredno. Dakle, dobiveno je suprotno od onoga što se htjelo postići. Ako se dominacija vrha spoji s oštrim kutovima grananja, dobit će se krošnja koja u donjem dijelu nema razgranjenja. Zbog toga treba na vrijeme poviti mladice i izbojke pod željenim kutom, čime se potiče ravnomjerna obraslost krošnje. To je važno napraviti kada se oblikuje krošnja jer svako kašnjenje odgađa početak rodnosti te kvari izgled krošnje. Na zapuštenim voćkama mogu se poviti i deblje grane kao što je ranije opisano.
Izolacija vrha obavlja se tako da se u fenofazi bubrenja pupova na vrhu izbojka ostavi jedan do dva pupa, a svi ostali u duljini od 20 do 25 cm se odstrane.
ostavljaju da se ne dogodi da jedan pup ne potjera ili mladicu oštete bolesti i štetočine. Ako se iz obaju pupova razviju zdrave mladice, ostavi se bolja a lošija se odreže. Učinak izolacije vrha jest u tome da se niže ostavljeni pupovi razviju u lijepe mladice kako bi čitava grana ravnomjerno obrasla. Ovaj je postupak osobito pogodan za ravnomjerno obrastanje provodnice izbojcima povoljnih kutova grananja. Često će pravi kut grananja biti postignut, a da se mladice i ne povijaju, pa je ovaj jednostavan postupak izuzetno učinkovit. Ako se izolacija vrha ne obavi u fenofazi bubrenja pupova, može se obaviti i kada mladice narastu 10–15 cm. Potrebno je ostaviti najbolju mladicu (to ne mora uvijek biti najviša), a sve ostale oštro pincirati na jedan do dva lista ili odstraniti. Kasnija se izolacija vrha može pokazati i boljom, jer se produljnica neće izgubiti zbog loma ili napada bolesti i štetočina. Uvijek će biti više mladica, pa se može izabrati bolja. Ako se radi o produljnici postrane grane, najbolje je izabrati onu koja raste umjereno bujno i koja ima položen smjer rasta. I za produljnicu provodnice također vrijedi isto pravilo, samo što mladica mora imati uspravan rast sve dok se ne postigne odgovarajuća visina voćke.
Provodnica se nakon toga rezidbom u mirovanju svodi na neku umjereno bujnu postranu granu ili se održava na zadanoj visini svođenjem na niži jednogodišnji umjereno bujni izbojak.
Zalamanje izbojaka i vodopija
Zalamanjem izbojaka zaustavlja se vegetativni rast previše bujnih izbojaka na jezgričavim voćkama. Zalamanje je pogodno za vodopije koje se žele pretvoriti u rodne grane, umjesto da ih se rezidbom potpuno odstrani. Zalamanje treba obaviti polovicom lipnja, odnosno prije faze zametanja rodnih pupova kako bi se zaustavio vegetativni rast i asimilati usmjerili u pupove gdje će doći do njihove preobrazbe iz vegetativnih u rodne pupove.
Odstranjivanje vodopija
Vodopije su jaki izbojci uspravna rasta koji zasjenjuju krošnju i troše puno asimilata i hraniva koji bi inače mogli biti uporabljeni za zametanje rodnih pupova i rast plodova. Najčešće se javljaju ako je rezidba bila prejaka ili ako se odstrani velik broj debljih grana. Njihovoj pojavi doprinosi i pretjerana gnojidba dušičnim gnojivima. Stoga treba nastojati da se ne pretjera s jačinom rezidbe i gnojidbom kako bi vodopija bilo što manje. Ako se, unatoč tome, razvije velik broj vodopija koje se zalamanjem ne mogu pretvoriti u rodne izbojke, njihovo se odstranjivanje obavlja u dva koraka. Prvo se rezidbom u razdoblju mirovanja potpuno ukloni polovica vodopija, tako da se na svakih tridesetak cm ostavi po jedna vodopija skraćena za dvije trećine duljine. Na ostavljenim se vodopijama razvija veći broj mladica koje će spriječiti pojavu novih vodopija. Polovicom kolovoza i ove se vodopije potpuno odstrane.
Odstranjivanje debljih grana
Prilikom rezidbe radi pomlađivanja ili rekonstrukcije krošnje potrebno je odstraniti i poneku deblju granu. Treba imati na umu da se ovim postupkom umnogome smanjuje lisna površina voćke, remeti ravnoteža između rasta korijena i nadzemnog dijela, te se na voćki stvara rana kojoj treba vremena za zacjeljivanje. U praksi se taj postupak često pravilno ne obavlja, pa na žalost, nastaju velike rane koje teško zacjeljuju i omogućavaju ulaz uzročnicima bolesti i štetočinama. Često se ostavlja batrljak koji sprječava zacjeljivanje rane, a ako se piljenje obavi tupom pilom, stvaraju se nagnječenja tkiva koja još više otežavaju zacjeljivanje. Da se spriječe ove neželjene posljedice, odstranjivanje deblje grane mora se pravilno obaviti, a nastalu ranu treba pravilno obraditi i zaštititi. Način rezidbe ovisi o debljini grane. Grane debljine do tri cm lako se mogu odstraniti voćarskim škarama, tako da se jednom rukom drže škare i reže, a drugom se rukom pridržava grana, istodobno potiskujući u smjeru reza. Ranu neće biti potrebno obraditi voćarskim nožem, niti je premazati cjepljarskim voskom jer voćarske škare rade gladak rez i promjer rane nije velik, pa je zacjeljivanje dobro. Ako je promjer grane tri do pet cm, mogu se uporabiti velike škare te se rana zagladi voćarskim nožem. Za deblje se grane rabi voćarska pila.
Uklanjanje deblje grane piljenjem
Odstranjivanje deblje grane uz pomoć voćarske pile mora se obaviti u tri koraka. Prvi se rez obavlja s donje strane 20 – 30 cm od osnove grane, te se pilom zareže grana do jedne trećine njezine debljine. Petnaestak cm dalje od prvog reza pili se grana s gornje strane. Grana se tako neće nekontrolirano odlomiti pod vlastitom težinom, nego će puknuti između dvaju rezova. Također neće nastati ni velika rana. Prilikom piljenja jako debelih grana bilo bi dobro imati pomagača koji će pridržavati granu da se ne odlomi i padne na nas. Kada je grana otpiljena na opisani način, odstranjuje se batrljak koji je ostao nakon piljenja. Treba sačuvati ‘’prsten grane’’ jer će tako rana brže zacijeliti. Rana se zagladi voćarskim nožem i premaže voćarskim voskom ili drugim pripravkom za premazivanje rana kako bi se zaštitila od vlage i napada bolesti i štetočina.
Rezidba u iznimnim situacijama
Rezidba uglavnom mora ispuniti dva zadatka: oblikovanje krošnje i održavanje rodnosti. Tijekom života voćka može pretrpjeti različita oštećenja izazvana napadom bolesti i štetočina ili vremenskim neprilikama kao što su hladnoća, jak vjetar i slično. Tada joj treba pomoći prikladnom rezidbom. Nakon određenog razdoblja voćka ulazi u doba starosti i rodnost joj opada. Ponekad se zbog različitih razloga redovita rezidba propušta, pa je krošnja zapuštena i slabo osvijetljena, što također dovodi do opadanja rodnosti. Za svaku od navedenih situacija postupak pravilne rezidbe nije isti, pa će stoga biti posebno opisan.
Rezidba voćaka stradalih od zimske hladnoće
Kako rezidbom pomoći voćkama stradalima od hladnoće? Prvo se mora utvrditi koji su dijelovi krošnje stradali i kolika je šteta. Na tanjim se granama na više mjesta voćarskim nožem zareže kora i, ako je tkivo ispod kore uobičajene boje i izgleda, možemo biti sigurni da je voćka ostala neoštećena. Ako je tkivo ispod kore smeđe boje i izgleda suho, došlo je do smrzavanja na tome mjestu. S utvrđivanjem oštećenja od hladnoće i rezidbom ne treba žuriti, nego pričekati početak kretanja vegetacije da se vidi odakle će voćka početi tjerati mladice. Sigurno će biti dosta izbojaka čiji su vegetativni pupovi stradali, jer su oni manje otporni od debljih grana. Tada mladice rastu iz adventivnih i latentnih pupova na starijim granama i iz vegetativnih pupova jednogodišnjih izbojaka koji nisu stradali od hladnoće. Grane na kojima nema ni jedne mladice mogu se odstraniti do mjesta odakle izrastaju nove mladice. Ne treba paziti na uzgojni oblik ni lijep izgled, jer je rezidbom mora spasiti voćka. Nakon toga treba pomno pratiti rast voćke i provjeravati postoje li mladice koje znatno zaostaju u rastu i izgledaju uvenulo. Primijete li se takve grane, treba ih odstraniti sve do mjesta gdje se zarezivanjem kore utvrdi da je tkivo ispod nje zdravo. Mladice će se na oštećenim mjestima sigurno osušiti, jer ne dobivaju potrebne hranive tvari iz korijena. Ponekad hladnoća znatno uništi voćku, pa je jedino rješenje njezino krčenje i sadnja nove voćke. Sve mladice treba ostaviti da slobodno rastu kako bi se krošnja što prije obnovila. U sljedeće dvije do tri godine postupnim se izborom najpovoljnijih grana i umjerenim prorjeđivanjem grana obnavlja krošnja. Kasnije se rezidba obavlja na uobičajen način. Ako je voćka manje oštećena, obnavlja se samo manji dio krošnje ili pojedini dijelovi grana. Rezidba se tada gotovo ne razlikuje od uobičajene. Obnavljaju se samo stradali dijelovi krošnje, a na neoštećenim dijelovima obavlja se uobičajena rezidba.
Rezidba radi obnavljanja krošnje
Ako su voćku umnogome napale bolesti ili štetočine, slabe je kondicije, bolje ju je zamijeniti novom voćkom, jer se tako odstranjuje i izvor zaraze. Voćke cijepljene na slabo bujnim podlogama bolje je zamijeniti novim, jer daju puni prirod za gotovo jednako vrijeme koliko je potrebno za obnavljanje krošnje. Ako se odlučimo za sadnju nove voćke, moći ćemo nabaviti novu sortu koju do tada nismo uzgajali, a željeli bismo je imati u svom vrtu.
Koje se voćke mogu obnoviti
Sve voćke nisu jednako pogodne za obnavljanje. Koštičave voćke teže se pomlađ uju od jezgričavih jer im brže odumiru latentni pupovi pa je obnova krošnje moguća uglavnom iz adventivnih pupova. Jedna od najdugovječnijih voćaka jest maslina. Upravo zbog svoje dugovječnosti, obnavljanje krošnje masline je u potpunosti opravdano. Obnovljena krošnja za svega nekoliko godina daje puni prirod, dok je iznova posa đenoj maslini za to potrebno dulje vrijeme.
Iz svega navedenog proizlazi da se za obnavljanje krošnje voćke treba odlučiti uglavnom ako se radi o nekoj staroj sorti koja se ne može kupiti u rasadniku. Čak i tada vrijedi razmotriti njezino cijepljenje na neku podlogu i uzgoj nove voćke. Obnavljanje krošnje velikih stabala cijepljenih na sjemenjaku traje nekoliko godina, a za to se vrijeme može uzgojiti nova voćka cijepljena na slabo bujnu podlogu.
Kako se obnavlja krošnja voćke
Obnavljanje krošnje obavlja se postupno u nekoliko godina. Tako se čuva kontinuitet rodnosti i naglo se ne smanjuje lisna površina, što bi moglo poremetiti ravnotežu između korijena i nadzemnog dijela. Glavni dio pomlađivanja obavlja se u proljeće prije kretanja vegetacije, a dopunjava se, po potrebi, zelenom rezidbom. Prilikom pomlađivanja obavlja se skraćivanje većeg broja debljih grana. Krošnju voćke najbolje je podijeliti na tri dijela, tako da se svake godine postupno pomlađuje jedna trećina grana. U prvoj se godini na jednoj trećini grana obavlja jaka rezidba tako da se u razdoblju mirovanja skrate za trećinu do polovinu duljine pazeći da se sačuva pravilan raspored osnovnih i sekundarnih grana. Gornje grane treba jače skratiti, a donje slabije kako bi se osigurala ravnomjerna osvijetljenost krošnje. Kada u proljeće iz skraćenih grana potjeraju mladice iz latentnih ili adventivnih pupova, ostave se one koje izrastaju na povoljnim mjestima i koje će poslužiti za obnovu grana, a ostale se pinciranjem zaustave u rastu. Nije dobro sasvim odstraniti nepoželjne mladice, jer je svaki list potreban kako bi osigurao što više asimilata za brzu obnovu odstranjenih dijelova krošnje. Na ostale dvije trećine krošnje obavlja se uobičajena rezidba na rod. U drugoj se godini ponovi zahvat iz prve godine, ali na drugoj trećini krošnje. U toj godini prvu trećinu grana koja je obnavljana u prvoj godini nastavlja se rezati u svrhu obnove uzgojnog oblika i stvaranja rodnih izbojaka. U trećoj godini obnavlja se posljednja trećina grana. Za to se vrijeme nastavlja obnavljanje grana na drugoj trećini grana, dok je na dijelu krošnje iz prve trećine grana rezidba radi obnavljanja gotovo završena i počinje redovita rezidba na rod. Kasnije se dovršava obnova posljednje trećine grana i počinje uobičajena rezidba na rod na čitavoj krošnji. Neke voćke, primjerice lijeska, tjeraju velik broj korijenovih izdanaka koji otežavaju uzgoj, ali su pogodni za obnavljanje grma. Postupno se odstranjuju izrođeni dijelovi grma i zamjenjuju se novima, uzgojenim iz ostavljenih korijenovih izdanaka.
Rezidba zapuštenih voćaka
Krošnje voćaka koje se redovito ne orezuju imaju karakterističan izgled. Obiluju kratkim razgranatim izbojcima na rubnom dijelu dokle dopire dovoljno svjetlosti, a donji dio i unutrašnjost su ogoljeni. Izostaje obnova rodnih izbojaka, pa je ukupna rodna površina znatno smanjena. Takve voćke slabo i neredovito rađaju te brže stare i propadaju. To se događa s voćkama na okućnicama, jer se uzgajaju uglavnom bez nekog određenog uzgojnog oblika. Uglavnom se ostavljaju da slobodno rastu uz povremeno odstranjivanje debljih grana koje, iz nekog razloga, smetaju vlasniku. Kod takvih je voćaka teško brzo uspostaviti ravnotežu rasta i rodnosti, pa se rezidba obavlja postupno kroz nekoliko godina. Zasigurno ćemo biti ograničeni načinom na koji je voćka oblikovala krošnju. Osnovni je cilj rezidbe postizanje dobrog osvjetljenja krošnje bez obzira na lijep izgled ili oblikovanje određenog uzgojnog oblika jer je to nemoguće postići. Ako su voćke isprva bile uzgajane u određenom uzgojnom obliku, a zatim zapuštene, bit će moguće rekonstruirati uzgojni oblik. No, za to je važno da krošnja nije bila predugo zapuštena i da su voćke mlade. Ako je voćka dulje zapuštena, ona je već prirodno oblikovala krošnju, pa je rekonstrukcija uzgojnog oblika znatno otežana, ako ne i nemoguća.
Svrha rezidbe zapuštene voćke jest popraviti osvijetljenost krošnje, osobito njezine unutrašnjosti gdje zbog zasjenjenosti nema vegetativnog rasta, a stoga ni rodnosti. Kao i kod rezidbe radi obnavljanja krošnje, uspjeh nije moguće odmah postići, nego je potrebno nekoliko godina kako bi voćka postigla dobru ravnotežu rasta i rodnosti.
U prvoj se godini rezidbom u razdoblju mirovanja odstranjuju samo pojedine deblje grane koje smetaju prodiranju svjetlosti u unutrašnjost krošnje. Ovisno o veličini krošnje, uvjetima uzgoja i kondiciji voćke, ne bi trebalo odbaciti više od jedne trećine debljih grana, i to onih koje najviše smetaju prodiranju svjetlosti. One se moraju pomnjivo odstraniti kako se ne bi odlomile i oštetile krošnju. Ako u unurašnjosti krošnje ima vodopija, koje bi se mogle uporabiti za nova razgranjenja radi obnove rodne površine, obvezno se moraju sačuvati. Na preostalim se granama odstranjuju samo slomljeni izbojci i oni koje su napale bolesti i štetočine. Kada krene vegetacija, zbog prodora svjetlosti u unutrašnjost krošnje i odstranjivanja dijela debljih grana koje su bile velik potrošač, u krošnji će se početi razvijati mladice iz latentnih ili adventivnih pupova. Kada narastu 15 – 20 cm, ostave se one koje će poslužiti za nova razgranjenja, a ostale se redovito pinciraju ili odstrane, ako ih ima previše. Pincirane se mladice krajem ljeta mogu potpuno odstraniti, jer je voćka obnovila dovoljno lisne površine i gubitak tih, ionako suvišnih, mladica neće joj smetati. Ako je potrebno, u drugoj se godini može odstraniti još pokoja deblja grana. To će zasigurno biti potrebno na velikim krošnjama voćaka cijepljenih na bujnim podlogama. Zapušteni voćnjak Svrha rezidbe zapuštene vocke jest popraviti osvijetljenost krošnje, osobito njezine unutrašnjosti gdje zbog zasjenjenosti nema vegetativnog rasta, a stoga ni rodnosti. Kao i kod rezidbe radi obnavljanja krošnje, uspjeh nije moguce odmah postici, nego je potrebno nekoliko godina kako bi vocka postigla dobru ravnotežu rasta i rodnosti. U drugoj se godini rezidbom oblikuju sekundarne grane u donjem dijelu osnovnih grana, a na ostalom se dijelu krošnje obavlja rezidba na rod. U trećoj se godini na voćkama cijepljenim na slabo do srednje bujnim podlogama obavlja redovita rezidba na rod obnovljene krošnje. Na voćkama cijepljenim na bujnim podlogama obnovu krošnje treba nastaviti u četvrtoj godini, do kada bi obnavljanje zapuštene krošnje trebalo završiti.
Autor: prof. dr. sc. Tomislav Jemrić
Rođen je 1971. godine u Zagrebu. Na Fakultetu poljoprivrednih znanosti Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1993. godine. Magristrirao je 2000. godine na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, a doktorsku disertaciju obranio 2004. godine. Od 1995. godine radi na Zavodu za voćarstvo Agronomskog fakulteta.
