Teško mi je bilo jučer nakon jedne benigne situacije proizašle iz uobičajene rasprave oca i sedmogodišnjakinje gledati vlastito dijete kako na njen način pati:
„Svi me odbacujete, i ti, i deda, i teta!“, rekla je uzbuđeno moja uplakana djevojčica, no u tom trenutku nisam ni naslućivao kakva se patnja u njoj odvija.
Nešto kasnije se svojoj majci, jer majke su ipak majke, povjerila da se toga dana „nešto“ desilona školskom izletu.
A desilo se sljedeće: U trenutku dok su se igrale i zajedno brale šumske jagode, djevojčica iz drugog razreda, također prvačić, moju je curicu upitala: „Jesi li ti muslimanka? Moj tata kaže da jesi“, odmah nakon toga dodajući u šali: „Ja ću tebe ubiti…“
JEDINO DIJETE DRUGE VJERE
Treba li da naglasim da je otac te djevojčicesveštenik-vjeroučitelj, i da predaje vjeronauku u istoj školi.
Od tri razreda prvačića, njih 70-ak, moje je dijete jedina Bošnjakinja, ili ako hoćete, muslimanka u gotovo čisto nacionalnoj školi i većinskom srpskom mjestu, gradiću na periferiji Banjaluke. Da li to nekome nešto znači, govori ili ne govori, ne znam, ali želim da smo načisto.
Za ovih osam godina koliko živim ovdje upoznao sam uistinu mnoge divne ljude i njihovu djecu i nisam imao nikada niti jedan problem sa nacionalnim ili vjerskim backgroundom. Ali sve dok moja najstarija curica, a imam ih tri, nije krenula u školu.
Od tada, odnosno unazad nekoliko mjeseci, desile su se dvije slične situacije. U prvoj je jedan dječak iz razreda moje dijete upitao:
„Jesi li ti muslimanka, meni je moja mama rekla da jesi“, no ovaj drugi „incident“ ima veću specifičnu težinu budući da je otac te djevojčice vjeroučitelj. Dakle, neko ko djecu treba da pravilno usmjerava i uči toleranciji, razumijevanju, pacifizmu, ljubavi i respektu prema drugom i drugačijem.
Dugo sam vagao, no svjestan odgovornosti vlastitih riječi i mogućih posljedica, ipak sam odlučio da napišem nešto s čime smo svi upoznati, ali zbog vlastitog kukavičluka, nezainteresiranosti, ili poslovničnog „šta me briga, ne dešava se meni“ nismo se time još nikada do kraja, sistemski i studiozno, pozabavili! A pitanje je i kad ćemo, i hoćemo li uopće.
S druge strane, sve što je država od kraja rata naovamo učinila – uradila je da još više kontaminira našu djecu kroz dvije škole pod jednim krovom, uvođenje vjeronauke, kao i ostale programe vjerske i nacionalne indoktrinacije koje imaju zajednički imenitelj: razdvajanje.
Da li neko može da zamisli kako je mojoj djevojčici biti označen među 70-ak djece njenog uzrasta? Može li neko da pojmi šta se u njenoj glavici dešava kada mene i suprugu upita: „A mogu li ja učestvovati u programu obilježavanja Svetog Nikole“? (pri tome jako mi je bitno da naglasim da je učiteljica mog djeteta divna mlada žena, koju moje djevojčica iznimno voli ali koja, međutim, sama ne može puno toga da promijeni).
Ima li neko pametan i dovoljno mudar da odgovori? Postoji li ijedna odluka dobra za nju? Da joj zabranite, jer je jedina muslimanka u razredu – jasno je obilježavate, da joj dozvolite – dopuštate joj nešto što ne želite ni kada je u pitanju vlastito porijeklo jer smatrate da je još uvijek mala, a njena glavica čista, prečista, i da će se kad dođe vrijeme sama odlučiti šta želi!
DAVOR KAO UZOR RODITELJIMA
Možete li da zamislite kako je nama, roditeljima, vagati šta da kažemo svom djetetu kada nas upita kakve su i čemu služe sve one „slike“ (ikone) izvješene u sve i jednom kabinetu – od kojih glavna u gigantskoj veličini dominira u holu škole? Uz dužno poštovanje, ali u pitanju je ipak škola kao obrazovna, a ne vjerska ustanova. Možete li da zamislite i kako je drugoj djeci i njihovim roditeljima u gotovo čisto nacionalnim sredinama u školama u Mostaru, Zenici, mom Sarajevu, Prijedoru, Čapljini, bilo gdje, u kojima dominiraju i druga vjerska obilježja? Zovu li te djevojčice i dječake, barem iz prikrajka, vlahinjama, latinima, balijama, i svim drugim pogrdnim imenima?!
Aposlutno – da.
Ovdje moram da napravim malu digresiju. Naime, nekoliko puta je unazad mjesecima očajni otac Davor Dragičević, šaljući poruke ubicama i nalogodavcima mučnog ubistva njegovog sina, poručio da im nikada svog Davida neće oprostiti.
Foto: Davor Dragičević
Svi mi roditelji možemo da osjetimo njegovu patnju (ona je naprosto vidljiva!), suosjećamo sa čovjekom koji se bori protiv sistema, kojem je „mrak“ preko noći oteo čitav njegov život i koji samo želi da sazna istinu – i da za tu istinu odgovoraju oni koji moraju!
Upoređivanje bilo čega sa jačinom boli ovog čovjeka je bespredmetno, degutantno, no poruka je ista – djecu nam ne dirajte, jer ona su životna linija koja razdvaja sve ono što kao ljudi možemo trpiti i istrpiti, od onoga što u čovjeku budi nadljudsku snagu da zaštiti vlastito dijete.
Jednom sam napisao da pokojnog Davida nisam upoznao, nisam imao tu čast, ali da što više čitam, gledam, slušam o njemu i njegovom životu imam osjećam kao da sam ga poznavao godinama.
Da sam siguran da bi taj David Dragičević, kreativan i slobodnog duha, bio moj veliki prijatelj u vremenu u kojem sam odrastao u kosmopolitskom Sarajevu što je svojevremeno iznjedrilo Nadrealiste, new primitivies, Zabranjeno Pušenje, Elvisa J.Kurtovicha, nešto ranije velike, najveće Indexe, Bijelo Dugme i Zdravka Čolića, mnoge sportske i regionalne javne ličnosti, koji su pronosili duh tog i takvog, mog Sarajeva, širom bivše zajedničke države, Evrope i svijeta!
DRUŠTVO MORAMO RESETOVATI
Danas, međutim, ovaj naš bolesni sistem djecu već sa sedam godina označava, uzrokuje im traume i (u)vodi ih u životnu neizvjesnost, s sruge strane proizvodeći onu vrstu ljudi koja je odgojena da mrzi i da ne podnosi.
To i takvo društvo zapošljava i vjeroučiteljekoji, nažalost, djecu ne uče toleranciji, pacifizmu, ljubavi i poštovanju prema drugima. Umjesto toga, takva djeca, pogotovo mališani koji su u nacionalnim grupama, koji dijele iste običaje i kulturu, već od prvog razreda su naučeni da „ona druga“ djeca nisu ista kao oni. Jer ta druga djeca imaju čudna imena, čudni su im i običaju a njihovi roditelji se mole nekog drugom bogu. Ili – gle čuda, možda se uopće i ne mole!
Potpuno sam, dakle, uvjeren da se današnji režimi, kao najveći genetski paraziti, hrane mržnjom među narodima i religijama, jer samo tako i u duhu vječite nestabilnosti i međunacionalnog iskričenja mogu da opstaju. Oni i njihove vođe koje su izgradile carstva na temelju lažne patriotske priče – jer dok smo se mi svađali, oni su opuhali što se opuhati moglo.
Mene niti jedan sveštenik, hodža ili pop neće i ne može natjerati da mrzim. Ja ću i dalje vjerovati u vlastite ideale koji me tjeraju da i dalje istrajavam gdje jesam, iako se sutra mogu vratiti svojoj kući i u svoj grad.
Međutim, ukoliko želimo dobro svojoj djeci, ukoliko im ne želimo ostaviti naslijeđe mržnje, ksenofibije, sukoba i nestabilnosti, moraćemo, prije ili kasnije, resetovati naše društvo. U potpunosti i bez iznimke.
Almedin Šišić/Inforadar.ba
