Za koji dan će biti održani izbori za prvog čovjeka SDP BiH, drugi u povijesti ove stranke po principu „jedan član – jedan glas“. I najiskrenije, žalostan sam zbog svega što se, a tim povodom, u prethodnih mjesec-dva moglo čuti u javnom prostoru od ljudi koji imaju ambicija da zasjednu na poziciju lidera najsnažnije partije socijaldemokratske provenijencije. Ukratko, teško se oteti dojmu kako je dijelu njih mnogo važnije hoće li se dokopati partijskoga trona nego budućnost i SDP-a i ideje socijaldemokracije.
Zašto? Puno je razloga tome, a evo samo nekih koji frustriraju, ne samo one kojima je do ideje socijalne demokracije nego i zdrav ljudski mozak.
Logično je, počnimo s tim, da pretendenti na stranački tron traže međusobno sučeljavanje kako bi se članstvu preporučili kao pravi izbor. I ne bih prigovarao tome da se tražilo sučeljavanje na organima SDP-a ili pred kantonalnim organizacijama ove stranke – jednom riječju, pred partijskim članstvom. Ali, tražiti takvo sučeljavanje pred najširom javnošću mogu samo oni koji svojoj partiji ne žele dobro – i koji tim tipom sučeljavanja, iznošenjem prljavog veša pred najširom javnosti, žele odrađivati dio posla za druge, partije koje bi SDP najradije sklonile kao remetilački faktor, ali i opasnost za njih same. Uostalom, neka ti pretendenti na poziciju prvog u SDP-u upru prstom u političke partije, u kojima se takva unutarstranačka kampanja prakticira. Ako ih nabroje na prste jedne ruke u cijelom svijetu, javno ću im se ispričati.
Ako se, potom, nepristajanje na samoubilačke akcije prema vlastitoj partiji uzima kao krunski argument kako SDP danas nije demokratska partija – a u repertoaru gluposti se moglo čuti čak i to – to samo pokazuje da su im, osim što nisu dobronamjerni prema stranci kojom bi čak i kormilarili, i vrlo škrta znanja, kako o političkim partijama tako i uopće o demokraciji. Epitet nedemokratičnosti se, zamislite, prišiva partiji koja svoga lidera bira principom neposredne demokracije – principom „jedan član – jedan glas“. A ja ih pozivam neka nabroje još jednu partiju u BiH – ali i u njezinu okruženju, pa evo, neka im bude, neka pobroje političke partije u Evropi koje u svojem stranačkom životu primjenjuju taj isti princip. I sve to im ne smeta da ih tretiraju demokratskima – a da vlastitu, koja svima ostalima može služiti primjerom demokratskog duha, osuđuju za nedemokratizam kao princip stranačkog života.
Sve to, doduše, nije logično očekivati od ljudi koji su se u razvoj SDP-a godinama i desetljećima i sami ugrađivali. Ali, od onih koji bi ga zajahali nakon samo godinu ili dvije partijskoga staža – i koji bi se već tada kao autoritet htjeli nametnuti za preko 40.000 ljudi koji su s SDP vezani logikom ideje koju i sami preferiraju – moguće je očekivati i puno gore stvari.
Stoga izbor predsjednika SDP ne treba tretirati samo personalnim pitanjem – hoće li na njegovu čelu biti Nikšić, Delić, Pudarić ili netko sasvim četvrti. Naprotiv, to je pitanje budućnosti stranke kojoj treba lider kojeg krasi i politička principijelnost i osobno poštenje i nesklonost podmetanjima. Jer, jedino takav može biti garancija kontinuiteta rasta utjecaja u biračkom tijelu ove stranke, rasta koji je stalno bilježen nakon 2014. godine, i stvaranja pretpostavki za društvene promjene u kojima na prvom mjestu nije želja za vlašću pod svaku cijenu – i sa samim vragom ako drugačije ne može – nego djelovanje za dobro čovjeka i njegovo pravo na život u društvu drugačijem od onoga na koje je osuđen prethodnih tridesetak godina.
Nermin Nikšić je, ako je suditi po prethodne četiri godine, ali i onome kako se ponašao prethodnih mjesec-dva, osoba koju krase baš osobine kakve lider SDP-a i treba imati. Obećao je, primjerice, u predizbornoj kampanji da SDP s nacionalistima ne želi trasirati budućnost BiH. I istrajao je na tome koliko god da je bio pod pritiskom čak i najbližih suradnika kojima je želja za vlašću nadvladala sve principe i partijskog kongresa i obećanja iz vremena predizbornog komuniciranja svoga biračkog tijela. Dostojanstvo je, potom, sačuvao i dok su ga oni, koji se kunu u SDP i ideju socijaldemokracije, javno pljuvali – oni koji bi sutra rado zasjeli na njegovo mjesto posebice. Na koncu, odolio je virusu kojem politički lideri najčešće ne odole – nije izgubio ljudskost i obilježja obična, čovjeka iz naroda. Naprotiv, sve ovo vrijeme, umjesto da si pripisuje svojstva božanstva – za što je nekim od njegovih protukandidata bila dovoljna i sama kandidatura za partijskog čelnika – ostao je samo prvi među jednakima. A SDP-u treba baš takav – ne Bog, ne nedodirljivi, nego samo prvi među istima.
Visoko.co.ba/Akademik Slavo Kukić
