Zrakom, kopnom i morem, Rusija je pokrenula razorni napad na Ukrajinu, evropsku demokratiju koja broji 44 miliona ljudi. Mjesecima je predsjednik Vladimir Putin negirao da bi izvršio invaziju na svog susjeda, ali je onda pokidao mirovni sporazum šaljući snage preko granica na sjeveru, istoku i jugu Ukrajine.
Kako broj mrtvih raste, on je sada optužen za ugrožavanje mira u Evropi, a ono što se dalje događa moglo bi ugroziti cjelokupnu sigurnosnu strukturu kontinenta.
GdJe su ruske trupe napale i zašto?
Prvi su pogođeni aerodromi i vojni štabovi, u blizini gradova širom Ukrajine, uključujući glavni međunarodni aerodrom Borispil u Kijevu. Zatim su tenkovi i trupe ušli u Ukrajinu na severoistoku, u blizini Harkova, grada od 1,4 miliona ljudi; na istoku kod Luganska i iz susjedne Bjelorusije na sjeveru. Ruske trupe iskrcale su se i u velike ukrajinske lučke gradove Odesu i Mariupol.
Nekoliko trenutaka prije početka invazije, predsjednik Putin je na televiziji izjavio da se Rusija ne može osjećati “sigurno, razvijati se i postojati” zbog onoga što je nazvao stalnom prijetnjom iz moderne Ukrajine.
Mnogi od njegovih argumenata bili su lažni ili iracionalni, jer je tvrdio da je njegov cilj bio da zaštiti ljude koji su bili izloženi maltretiranju i genocidu i da ima za cilj “demilitarizaciju i denacifikaciju” Ukrajine. U Ukrajini nije bilo genocida i to je živa demokratija koju vodi predsjednik koji je Jevrej.
– Kako ja mogu biti nacista? – rekao je Volodimr Zelenski, koji je uporedio napad Rusije s invazijom nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu.
Predsjednik Putin je često optuživao Ukrajinu da su je preuzeli ekstremisti, otkako je njen proruski predsjednik Viktor Janukovic svrgnut 2014. godine nakon višemjesečnih protesta protiv njegove vladavine. Rusija je tada uzvratila zauzevši južni region Krima i pokrenuvši pobunu na istoku separatista koje podržava Rusija, a koji su se borili protiv ukrajinskih snaga u ratu koji je odnio 14.000 života.
Krajem 2021. počeo je raspoređivati veliki broj ruskih vojnika blizu ukrajinskih granica. Zatim je ove sedmice odustao od mirovnog sporazuma za istok iz 2015. i priznao područja pod kontrolom pobunjenika kao nezavisna.
Rusija se dugo opirala potezu Ukrajine ka Evropskoj uniji i zapadnom vojnom savezu NATO. Najavljujući rusku invaziju, optužio je NATO da ugrožava “našu hostorijsku budućnost kao nacije”.
Koliko daleko će Rusija ići?
Za sada je nejasno želi li ruski lider zbaciti demokratski izabranu vladu Ukrajine. Kremlj je odbio da kaže, iako smatra da bi u idealnom slučaju Ukrajina trebala biti “osloboĐena, očišćena od nacista”.
Međutim, invazijom iz Bjelorusije i blizu Harkova na sjeveru, Putin je ukazao da njegovi ciljevi idu daleko dalje od istočnih područja pogođenih osam godina rata. U danima prije invazije, kada je do 200.000 vojnika bilo nadomak ukrajinskih granica, on je svoju pažnju usmjerio na istok.
Priznajući kao nezavisne Lugansk i Donjeck, odlučio je da one više nisu dio Ukrajine. Tada je otkrio da podržava njihove pretenzije na daleko više ukrajinske teritorije. Samozvane narodne republike pokrivaju nešto više od jedne trećine ukrajinskih regija Lugansk i Donjeck, ali pobunjenici priželjkuju i ostatak.
– Priznali smo ih, zar ne, a to znači da smo priznali sve njihove osnivačke dokumente – rekao je ruski lider. On ih nije samo priznao, već je potpisao dekret kojim se dozvoljava da se tamo otvoreno stacioniraju ruski vojnici i grade vojne baze.
Koliko je ova invazija opasna za Evropu?
Ovo su zastrašujuća vremena za narod Ukrajine.
Desetine su već poginule u onome što je Nemačka nazvala “Putinovom ratu”, i civili i vojnici. A za evropske lidere ova invazija je donijela neke od najmračnijih sati od Drugog svjetskog rata.
Za porodice obje oružane snage predstoje teški dani. Iako je invazija na susjeda bila obilježena od strane gornjeg doma ruskog parlamenta, ovo nije rat za koji je rusko stanovništvo bilo pripremljeno.
Najviši američki vojni zvaničnik Mark Milley rekao je da bi obim ruskih snaga značio “užasan” scenario sa sukobima u gustim urbanim područjima.
Ukrajina je posljednjih godina izgradila svoje oružane snage, a Rusija se suočava s neprijateljskim stanovništvom. Vojska je pozvala sve rezerviste od 18 do 60 godina. Riječima njemačkog kancelara Olafa Scholza: “Nema opravdanja. Ovo je Putinov rat.”
Ali invazija ima negativne efekte na mnoge druge zemlje koje graniče sa Rusijom i Ukrajinom. Letonija, Poljska i Moldavija kažu da se pripremaju za priliv izbjeglica. Moldavija i Litvanija proglasile su vanredno stanje.
Šta Zapad može učiniti?
NATO je stavio ratne avione u pripravnost, ali je zapadna alijansa jasno stavila do znanja da nema planova za slanje borbenih trupa u samu Ukrajinu. Umjesto toga, ponudili su Ukrajini savjetnike, oružje i terenske bolnice. U međuvremenu, 5.000 NATO vojnika raspoređeno je u baltičkim državama i Poljskoj. Još 4.000 bi moglo biti poslato u Rumuniju, Bugarsku, Mađarsku i Slovačku.
Umjesto toga, Zapad se fokusirao na mjere protiv ruskih finansija i nekih pojedinaca. Neposredno nakon što je Putin pokidao mirovni sporazum iz Minska s Ukrajinom 2015. godine, uveden je niz sankcija uz dodatne mjere zadržane u nadi da Rusija neće napasti:
– Njemačka je zaustavila odobrenje za ruski gasovod Sjeverni tok 2, veliku investiciju i Rusije i evropskih kompanija
– EU je pristala na široke sankcije koje uključuju svih 351 poslanika koji su glasali za “nezakonitu odluku” Rusije da prizna regione koje drže pobunjenici kao nezavisne države
– SAD su rekle da odsijecaju rusku vladu od zapadnih finansijskih institucija i ciljaju na visokorangirane “elite”
– Velika Britanija je ciljala pet velikih ruskih banaka i tri milijardera
Tri baltičke države sada su pozvale čitavu međunarodnu zajednicu da isključi ruski bankarski sistem iz međunarodnog platnog sistema SWIFT. To bi moglo loše utjecati na američku i evropsku ekonomiju.
Šta Putin hoće?
U sedmicama i mjesecima prije invazije, Rusija je iznijela niz zahtjeva za “sigurnosne garancije” sa Zapada, od kojih većina uključuje NATO. A predsjednik Putin je djelimično okrivio svoju odluku da napadne širenje NATO-a na istok. On se ranije požalio da Rusija “nema kuda dalje da se povuče – misle li da ćemo samo sjediti skrštenih ruku?”
– Za nas je apsolutno obavezno da osiguramo da Ukrajina nikada, nikada ne postane članica NATO-a – rekao je zamjenik ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov.
Drugi Putinovi osnovni zahtjevi su da NATO ne raspoređuje “udarno oružje u blizini ruskih granica” i da ukloni snage i vojnu infrastrukturu iz država članica koje su se pridružile alijansi od 1997. godine.
To znači Centralna Evropa, Istočna Evropa i Baltik. U stvarnosti Rusija želi da se NATO vrati na svoje granice prije 1997. godine.
Prošle godine je predsjednik Putin napisao dugačak članak opisujući Ruse i Ukrajince kao “jednu naciju”, a raspad Sovjetskog Saveza u decembru 1991. opisao je kao “raspad historijske Rusije”. On je tvrdio da je modernu Ukrajinu u potpunosti stvorila komunistička Rusija i da je sada marionetska država, koju kontroliše Zapad.
Predsjednik Putin je također tvrdio da bi, ako bi Ukrajina pristupila NATO-u, alijansa mogla pokušati da povrati Krim.
Šta je NATO rekao?
NATO je odbrambeni savez s politikom otvorenih vrata za nove članice, a njegovih 30 država članica čvrsto je uvjereno da se to neće promijeniti.
Ukrajinski predsjednik pozvao je na “jasne, izvodljive vremenske okvire” za pridruživanje NATO-u, ali nema izgleda da će se to dogoditi još dugo, predočila je njemačka kancelarka.
Ideja da bilo koja sadašnja zemlja NATO-a odustane od svog članstva nije ostvariva.
U očima predsjednika Putina, Zapad je još 1990. obećao da se NATO neće proširiti “ni centimetar na istok”, ali je to ipak učinio.
Međutim, to je bilo prije raspada Sovjetskog Saveza, tako da se obećanje tadašnjem sovjetskom predsjedniku Mihailu Gorbačovu odnosilo samo na Istočnu Njemačku u kontekstu ujedinjene Njemačke. Gorbačov je kasnije rekao da “nikada nije razgovarano o temi proširenja NATO-a” u to vrijeme, piše BBC.
Postoji li diplomatski izlaz?
Ne za sada, ali svaki eventualni dogovor morao bi da pokrije i rat na istoku i kontrolu naoružanja.
SAD su ponudile početak pregovora o ograničavanju raketa kratkog i srednjeg dometa, kao i o novom sporazumu o interkontinentalnim projektilima. Rusija je htjela da se svo američko nuklearno oružje zabrani izvan njihovih nacionalnih teritorija.
Rusija je bila pozitivna prema predloženom “mehanizmu transparentnosti” međusobne provjere raketnih baza, dvije u Rusiji i dvije u Rumuniji i Poljskoj.
