U vozilu Hitne pomoći sam se vozio tri puta u životu. Prvi put kada sam još kao dvadesetogodišnjak doživio pomicanje kamena u bubregu, za kojeg nisam ni znao da ga imam. Srećom, sve se završilo samo sa injekcijom za ublažavanje bolova.
Treći put kada je supruga imala moždani udar i kada je prebačena direktno u bolnicu. O njenom životu su u tim trenucima odlučivale bukvalno sekunde. I svaki put sam mogao samo da izrazim veliku zahvalnost osoblju hitne pomoći i vozaču vozila koji je u tim trenucima brzom i spretnom vožnjom spašavao nečiji život.
A onda pročitam da jedan poslanik predlaže da se konačno ukine zakon po kojem legitimno izabrani predstavnici bh. naroda i profesionalni sakupljači privilegija imaju još jednu prednost u odnosu na sav ostali narod – prednost kada se voze u policijskoj pratnji i nad vozilima hitne pomoći i vatrogascima.
Pa ljudi, da li je to moguće uopšte? Malo su vam nenormalne plate, službeni telefoni, sekretarice i savjetnici, naknade za komisije i odvojeni život, službeni automobili i vozači, vozila sa grijanim sjedištima i dvozonske klime, aluminijske felge i kožna sjedišta, pa još se stavljate i ispred onih koji spašavaju tuđe živote.
Kazne za vozače Hitne pomoći
U Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, u članu 126. piše sljedeće: Na vozila službe hitne pomoći, vatrogasna vozila i vozila policije i sudske policije, vojna vozila i vozila Granične policije BiH, kad posebnim uređajima daju svjetlosne i zvučne znakove, ne primjenjuju se odredbe o ograničenju brzine, zabrani preticanja i obilaženja kolone vozila i zabrani presijecanja kolone pješaka. Ta vozila imaju pravo prvenstva prolaza u odnosu na sva druga vozila osim u odnosu na vozila pod pratnjom.
A u članu 125. kaže se i ovo: Vozila pod pratnjom imaju pravo prvenstva prolaza u odnosu na sva druga vozila, osim u odnosu na vozila koja se kreću raskrsnicom na kojoj je saobraćaj reguliran svjetlosnim saobraćajnim znakovima ili znakovima ovlaštenog lica, i na njih se ne primjenjuju odredbe o ograničenju brzine, zabrani preticanja i obilaženja kolone vozila i zabrani presijecanja kolone pješaka, pod uvjetom da ne ugrožavaju sigurnost drugih učesnika u saobraćaju.
Dakle, uvaženi delegati ne bi smjeli po zakonu (ako sam ga dobro protumačio, a jesam, jer pročitao sam ove članove zakona bar 50 puta), ulijetati vozilima na raskrsnice i remetiti saobraćaj tamo gdje je svjetlosna signalizacija ili policajac na raskrsnici.
A da li je zaista tako u praksi? Koliko puta sam se samo lično uvjerio, najčešće na raskrsnici na Marindvoru, kako ulijeću u kolone vozila u pokretu, bez obzira na boju svjetla na semaforu. Rotacija i grlat nosač megafona su sasvim dovoljni da im daju prvenstvo prolaza na svakom mjestu i u svakoj situaciji.
Prema tom istom članu 126. vozila pod policijskom pratnjom imaju pravo preticati kolonu i na njih se ne primjenjuju odredbe o ograničenju brzine, zabrani preticanja i obilaženja kolone vozila, te o zabrani presijecanja kolone pješaka, pod uvjetom da ne ugrožavaju sigurnost drugih učesnika u saobraćaju.
Ali, nigdje nije propisano do koje mjere pratnja legitimno izabranog poglavara može ugrožavati učesnike u saobraćaju.
To je ostavljeno na slobodnu procjenu vozača ili uvažene osobe u vozilu.
Napravite sebi glavni grad
Mnoge zemlje su tokom historije mijenjale lokaciju glavnih gradova i administrativnih središta i smještali ih u manje frekventne i lakše dostupne gradove, a neke su čak pravile potpuno nova upravna središta.
Tako glavni grad Kanade nije Monteal ili Toronto, nego Otawa, glavni grad SAD-a nije najmnogoljudniji New York nego Washington, glavni grad Australije nisu ni najveći Melbourne i Sydney, nego Kanberra, glavni grad Turske nije ubjedIjivo najveći turski grad Istanbul nego Ankara, Brazila nije Rio de Janeiro, nego Brazilija. Novi glavni gradovi su čak pravljeni i u nekoj nedođiji, samo da bi se rasteretili najveći i prenapučeni gradovi.
Pa, gospodo u BiH – bujrum, napravite sebi grad negdje na nekoj poljani pa se vozajte do mile volje i blokirajte saobraćaj. Samo kod nas ste zauzeli monumentalne zgrade u centru grada i svako malo moramo pognuti glavu i skloniti se da neko „važan“ prođe. Ili doživjeti da se nervozni pratilac istrese na nas putem megafona.
I dok u drugim zemljama pravo na vozila pod pratnjom i policijskom zaštitom ima tek nekoliko važnih ljudi, među kojima su uglavnom predsjednik i premijer države, u BiH čak 31 osoba koristi ili ima pravo na korištenje policijske zaštite i vozila pod pratnjom, po čemu je svjetski rekorder.
Manje države sa više glava kojima treba policijska pratnja na svijetu nema. A da ne govorim o tome da nigdje na svijetu nemaju prednost nad vozilima hitne pomoći i vatrogascima. I ne mogu nikako da ne pomislim šta bi se dogodilo da se u mojoj drugoj ili trećoj vožnji u vozilu hitna pomoći, vozač morao zaustaviti vozilo da bi propustio vozila sa policijskom pratnjom u kojem se napaćeni političar vraća kući sa poslovnog ručka.
Jer izgleda da je njihova misija na ovom svijetu puno važnija od života ljudi koji su ih izabrali i postavili na te funkcije.
Ma, svaka vam čast.
Ostalo je samo još da nas išamarate na ulici ako pogledamo u pravcu vašeg zatamnjenog vozila – koje smo mi platili.
Al Jazeera
