Za istim stolom, prije nešto više od 20 godina, sjedili su predstavnici Košarkaškog saveza BiH i Mirko Novosel, tadašnja “alfa i omega” hrvatske košarke. Ljudi iz KSBiH tražili su da kolege iz hrvatskog saveza omoguće nekim igračima iz njihove lige vraćanje bh. košarkaškog državljanstva. Naime, tokom agresije na našu zemlju mnogim košarkašima iz BiH je jedina solucija bilo hrvatsko prvenstvo, ali su morali uzeti tamošnje državljanstvo da bi uopće nastupali u toj ligi, zbog pravila “jednog stranca”.
A KSBiH je sada tražio neke igrače nazad, kako bi mogli igrati za našu reprezentaciju. Na pomenutom sastanku, Novosel je rekao:
– Možete dobiti sve, osim Damira Mulaomerovića.
Stari lisac je znao kakav se potencijal krije u Tuzlaku, nije ga namjeravao prepustiti ni za još sedam noći pregovora. I bio je u pravu, Damir je postao jedan od najboljih plejmejkera Evrope, s nevjerovatnim osjećajem za pick'n'roll.
I tako. Dževad Alihodžić, Nenad Marković, Sejo Bukva i mnogi drugi su vratili bh. državljanstvo. Osim Mulaomerovića. Koji se o ovoj odluci pitao koliko i svi mi kada je Sjeverna Koreja izvela nuklearni eksperiment. Doduše, ne može se reći da nije imao izbora.
Imao je opciju da igra u timu s Rađom, Komazecom i Tabakom ili da jednostavno pljune na bilo kakav dogovor s reprezentacijom zemlje u kojoj on i njegova tadašnja zaručnica (današnja supruga) Melisa Hadžimustafić, košarkašica koja je branila boje BiH uz Razu Mujanović i Maru Lakić na dva evropska prvenstva, zarađuju za hljeb. Dakle, to je bio izbor, ako se uopće tako može nazvati.
Najgora noć
Mulaomerović je nakon toga prošao i najgoru noć životu u Skenderiji, a ni u Splitu mu nije bilo jednostavno. Igrao je protiv svojih. Kako li je bilo tek njegovim roditeljima, koji i danas žive u Tuzli. Neko će reći da je barem kasnije mogao promijeniti državljanstvo, kao što je učinio Damir Mršić. Ali, opet su vladali različiti aršini. Recimo to ovako: Mulaomerović je trebao hrvatskoj reprezentaciji, Mršić ne toliko (iako je bio fascinantan košgeter). I tako je Mula bio izdajnik. Bio i ostao. Do danas.
Zbog te činjenice, da je KSBiH jednog izdajnika postavio za selektora, nismo se plasirali na EP.
I ništa nije toliko ometalo naš tim u kvalifikacijama kao ta izdajnička prošlost trenera. Ni to što su od početka stvari krenule loše, da smo, naprimjer, u grupi izvukli Rusiju, ubjedljivo najbolju selekciju kvalifikacija.
Neki, doduše, smatraju da je doprinos porazima od Rusa doprinijela i proslava rođendana uz muziku Cece Ražnatović. Valjda smatraju da naši košarkaši u sobama trebaju čitati Dostojevskog i slušati Wagnera, kao što to većina drugih bh. sportista čini.
Djelomično je kriv i Jusuf Nurkić, ubjedljivo najbolji skakač i treći najkorisniji igrač kvalifikacija. Kriv je jer sluša Baju i jer je rekao da će razmisliti o igranju za reprezentaciju. Njegove riječi i muzički ukus su toliko pogodili neke navijače da ga ni izvrsne partije ne mogu izvaditi.
Krivi su i Kikanović, Gordić i Milošević koji će poginuti za saigrače i bacati se na glavu i kada gube s 30 razlike protiv Finske na EP, ali i kada pobjeđuju favorizirani Izrael. Krivi su jer nisu uspjeli pobijediti Rusiju, kao nijedna postava reprezentacije BiH prije njih.
To su sve krivci, ako ćemo već praviti parodiju, kao što rade neki “opinion makeri” s društvenim mreža. Ali, ako ćemo biti ozbiljni, onda treba biti iskren i reći da Mulaomerović, u ovom trenutku nije kapacitet za selektora. Nismo, realno, odigrali čestite akcije u ove četiri utakmice, sve se svodilo na puku improvizaciju Džanana Muse i Nurkićeve mišiće.
Nekad će Mulaomerović možda i postati dobar trener. Sjetimo se samo Nenada Markovića na početku trenerske karijere, kada je doživio neuspjeh na klupi reprezentacije. Taj period danas izgleda i pomalo nestvarno, jer danas je Neno odličan trener, tvorac senzacije s turskim Trabzonom i čovjek koji će prije ili kasnije voditi neki euroligaški tim.
A kad smo već kod legendarnog Markovića, zanimljivo je koliko ga je jedan drugi akter ove priče nedavno spominjao na press-konferenciji u Željinom Plavom salonu. Mirza Teletović, kojeg je Nenad svojevremeno udaljio s priprema reprezentacije zbog nediscipline, a koji je bio njegov legitimni nasljednik u dresu BiH.
Teletović, koji nam je tako trebao u ovim kvalifikacijama. Ali ne ovaj, reprezentativni Teletović, već onaj Teletović iz NBA, koji treneru u Sunsima ne smije ni zucnuti kada ga drži na klupi i kojem ne pada na pamet da izostaje s treninga ili uzima slobodne dane usred priprema. A ne daj Bože da se distancira od tima i ide u drugi hotel. Ili da podnosi sumnjive nalaze od svojih ličnih ljekara kako ne bi putovao u Rusiju. Koja je, doduše, daleko od BiH, ali ne i toliko daleko kada u Americi, s NBA timom, putujete iz Finiksa u Njujork.
Teletović je, doduše, na pomenutoj konferenciji kazao kako preuzima odgovornost za neuspjehe reprezentacije. A potom osuo paljbu po Mulaomeroviću i KSBiH, označavajući ih kao glavne krivce za loše rezultate. Čudan način za preuzimanje odgovornosti. Valjda su oni potrošili onolike lopte u Mejdanu. Isto kao što je čudno kada kaže da je uvijek tu za reprezentaciju, a minutu kasnije izjavi da je ovog puta došao u nacionalni tim samo zbog molbe Mulaomerovića. Mora da ga je baš lijepo zamolio, čim je pristao da dođe.
Kriv za sve
Ali, svejedno, nekima je opet Mulaomerović kriv i zbog Teletovića. Kažu, nema autoritet. Jer, valjda je trener taj koji bi 31-godišnjem profesionalcu trebao objasniti da ne bi bilo loše da ponekad dođe na trening. Onom istom profesionalcu koji u Sunsima ne smije ni pomisliti da barem pet minuta zakasni na okupljanje tima.
Neki kažu i da je selektor trebao odmah odstraniti Mirzu iz ekipe, ako se već tako naša zvijezda ponašala. Možemo samo zamisliti kakav bi tek tada Mulaomerović bio izdajnik.
I opet se, dakle, sve svodi na to. Pojedini novinari, navijači i Facebook ideolozi to Mulaomeroviću ne mogu oprostiti, ni 20 godina poslije. Bez obzira što je pristao, praktično bez ikakve novčane naknade, voditi reprezentaciju kojoj su mnogi naši i strani treneri ovog puta rekli “ne”.
Bez obzira što smo u međuvremenu navijali za Travničanina Ćiru Blaževića, što neki od nas danas navijaju za Međugorca Marina Čilića, što se radujemo i kada Mostarac Bojan Bogdanović pogađa nehumane trojke protiv Španije… I treba da se radujemo, jer se volimo dičiti kako poštujemo susjede i kako su to, na kraju krajeva, naši ljudi, samo što nastupaju u dresovima drugih reprezentacija. Nešto kao Zlatan Ibrahimović.
Za sve to važi, osim za Mulaomerovića. Njemu ne opraštamo, ni 20 godina poslije. Čak i neki koji se nazivaju građanskom opcijom zovu ga tako. Izdajnik.
I onda se pitamo zašto je nacionalizam, i pored svih izrečenih parola, i dalje uvučen u sve pore našeg društva.
A Damir Mulaomerović se samo želio iskupiti, sa sve grijehe koje je učinio, ali i one s kojima nema veze. Baš smo mu pružili priliku. Mulaomerović treneru, možda i jesmo. Ali, Mulaomeroviću, čovjeku?
Piše: Hajrudin PROLIĆ/Avaz.ba
