‘ŠOKIRAN sam jer su ljudi koji su Tuđmanu nabavljali putovnicu prokazani kao udbaški egzekutori’, kazao je Zoran Milanović komentirajući presudu Perkoviću i Mustača, insinuiravši ono što je njegov koalicijski partner Beljak kazao izrijekom: „HDZ je stvarala jugoslavenska tajna služba“. Time je ta tema doživjela kvantni skok: od interpretacije koja je imala status teorije urote raspredane po društvenim mrežama, postala je samorazumljivim službenim narativom čelnih ljudi hrvatskih parlamentarnih stranaka.
Sama je tema preširoka za kratak ogled. Ali, nije pitanje koje otvara Milanovićev komentar: Milanović u stvari sugerira povezanost Tuđmana i Udbe; preciznije: Tuđmana i Službe državne sigurnosti; je li dakle ta veza postojala?
Prije nego odgovorimo na to pitanje, objasnimo nedoumicu oko putovnica.
Putovnicu je osamdesetih Tuđmanu omogućio Mika Špiljak. Špiljak će nešto kasnije Tuđmanu na raspolaganje predati sve svoje ljude. O Perkoviću kao osobi koja bi mogla odlučiti o Tuđmanovoj putovnici nema ni govora. Odluka je morala biti donijeta na političkoj, ne sigurnosnoj razini!
Proces pripuštanja emigranata
Ovdje je možda zgoda kazati, da se i o tome ne nagađa, kako je tekao proces pripuštanja emigranata koji su pristigli na prvi sabor HDZ-a 18. svibnja 1990 : šef SUP-ovog Odjela za javni red i mir, osiguranje i izvanredne mjere, Vjeko Brajović, u siječnju 1990. godine prima u uredu cijeli niz HDZ-ovih predstavnika: Ćiru Grubišića, Vicu Vukojevića, Pericu Jurića, Stipu Mesića. Brajovića kao pregovarača ovlastio je Mato Lisičak, tadašnji v.d.sekretara gradskog SUP-a, a kasniji načelnik sektora upravnih poslova u MUP-u.
No, iako se sve radilo diskretno i primjereno pravilniku službe, SDS je znao što Brajović radi i koga u svojoj kancelariji prima. Tadašnji načelnik centra Službe državne sigurnosti, Franc Vugrinec – ubrzo Reljićev mentor u SUZUP-u – neke je kasnije večeri Brajoviću priznao da su ga cijelo vrijeme imali na oku, da su znali što radi i s kim razgovara, jer ga je cijelo to vrijeme Vugrincu, tvrdi Brajović, denuncirao načelnik dežurne službe gradskog SUP-a, Mate Laušić, kasniji zapovjednik Vojne policije i general u mirovini.
Tu napuštamo SUP i uspinjemo se s gradske na republičku razinu SDS-a, do Josipa Perkovića, koji je u to vrijeme najizravnije bio zadužen za hrvatsku emigraciju – kao načelnik II. Odjela republičkog SDS-a, kao pomoćnik ministra i kao podsekretar za državnu sigurnost u prošlom sustavu, koji je emigraciju znao kao svoj džep. Perković je, naravno, imao sasvim apartne kontakte od Brajovića: da budem precizan, Brajović nikako nije morao znati što Perković radi, jer pri svemu tome nije se tu radilo tek o pitanju ranga, nego i vrste djelatnosti: Perković se izravno bavio emigracijom kao svojom osnovnom preokupacijom, a Brajović javnim redom, imajući pod svojim je nadleštvom kao koordinator, ali u nekom smislu i kao nadređeni, i stanice milicije. Perković je sam, u pismu Tuđmanu rujna 1992., progovorio o svojoj neizravnoj ulozi u pripremi Prvog općeg sabora HDZ-a: »Kao odgovoran djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova dopustio sam tada ulazak u zemlju većem broju osoba (emigranata) s putovnicama bez viza, radi čega sam bio prozivan u sredstvima javnog priopćavanja Beograda, pa i Zagreba, a osobno sam ukoren od strane šefa Službe državne sigurnosti«, pisao je Perković Tuđmanu u očitovanju o optužbama da je bio umiješan u ubojstvo Brune Bušića.
Laž o putovnici
O putovnicama tek još jedno: sve je to irelevantno, jer prava se stvar odigrala desetljeće prije: službeni hrvatski povijesni narativ uvjerava nas da je Tuđman dobio svoju putovnicu tek 1986. godine, stekavši tako prednost pred inim hrvatskim nacionalnim prvacima u kontaktima s emigracijom, no ta priča je – laž. Laž, jer Tuđman je putovao u inozemstvo još sedamdesetih, i to u više navrata.
Tuđman je doduše već desetljeće ranije bio pripušten prirediti sve što je moguće za disoluciju Jugoslavije. Putovao je u drugoj polovini sedamdesetih u Švedsku – imam pismeno ekstenzivno svjedočanstvo Branka Salaja koji je sudjelovao u pripremi toga puta – na sastanak s Bušićem, i, što je zanimljivo, bio je primljen na sastanak s Carlom Bildtom ( kao član plemenitaške obitelji duboko uronjene u politiku generacijama, Bildt je prije tridesete postao bliski suradnik partijskog lidera i ministra ekonomije Göste Bohmana ), o čemu postoje dokumenti koji će uskoro biti objavljeni.
O tome sam prvi pisao u Hrvatskoj, no, na sreću, Hudelistu je za potrebe njegove knjige o Tuđmanu tu činjenicu potvrdila Ankica Tuđman. Prije toga, cijeli je niz osoba, najrazličitijih profila, štoviše pozicija koje se isključuju, potvrdio te podatke. Bože Vukušić, koji je o tome pisao, Ivić Pašalić, kojemu je Tuđman sam o tome pričao, Josip Manolić, koji je također o toj temi progovorio, Ljerka Mintas-Hodak, Dražen Budiša, itd.itd. – u riječ, ta su putovanja općepoznata činjenica, ali, zato jer ugrožavaju službenu verziju obnove hrvatske državnosti, iako se o tome pisalo i u mainstream medijima – recimo u “Večernjem listu” – podatak se ignorira, jer, jasno, otvara niz neugodnih pitanja: kako je to Tuđman mogao putovati u drugoj polovini sedamdesetih u inozemstvo dok Proljećari robijaju?; kako je to Tuđman mogao putovati na susret s domobranskim pukovnikom Babićem, glavnostožernim oficirom starojugoslavenske vojske u Beogradu, u Španjolskoj, između ostaloga i zbog “Uputa za osloboditeljski rad”, djela koje se javlja u iseljeništvu 1977. godine, o čemu piše i Zvonimir Despot, uzgred budi kazano?; da ne duljim, kako je to Tuđman putovao po inozemstvu sedamdesetih, ako je samo par godina prije toga, 1972. osuđen na dvije godine zbog nacionalizma?
Kako Tuđman putuje preko granica SFRJ, a da to službe ne znaju?
O tome sam poveo poveću raspravu s Brankom Salajem – koju ću objaviti u sljedećem broju Globusa – Tuđmanovim prijateljem, bivšim ministrom informiranja i, rekoh, suorganizatorom puta u Švedsku 1977. godine, i da ne zamaram čitatelje ekstenzivnim tekstom recimo presudno: Kako je moguće da dr. Franjo Tuđman, pet godina nakon što je osuđen i zatvoren zbog nacionalizma, nastanjen u susjedstvu Steve Krajačića i Josipa Manolića, i kao i oni izložen stalnoj pažnji sigurnosnih službi – o tome pak postoje i filmski dokumentarni zapisi! – putuje preko granica SFRJ, a da to te službe ne znaju?
Iako Branko Salaj tvrdi da su nadmudrili svemoćnu Udbu, ja mislim da je pitanje i dalje otvoreno. Odgovor koji sugeriram ne glasi: dr. Franjo Tuđman surađivao je s Udbom. Ono na što aludiram kudikamo je ozbiljnije: davnih sam dana u 2U9 s pokojnim Bilandžićem elaborirao temu svijesti državnog vrha SFRJ o neodrživosti Jugoslavije po Titovoj smrti.
Bilandžić je o tome, uostalom, i drugdje govorio. Njegova tvrdnja da se disolucija Jugoslavije spremala već od kasnih šezdesetih savršeno je točna. Mika Tripalo pričao mi je o tome kako se s Tuđmanom vozio iz Slavonskoga Broda u Zagreb, sedamdesetih, i Tuđman mu je na zadnjem sjedalu automobila odjednom, okrenuvši se prema njemu, kazao: “Zapamtite, ništa se ovdje neće za dvadeset godina dešavati bez mene!” U tom smislu savršeno je shvatljiv i odgovor Josipa Manolića, osobe koja Tuđmana šalje u partizane, na pitanje je li Udba odabrala Tuđmana, a ne Marka Veselicu, za lidera nacionalnog pokreta devedesetih, zbog one igrarije oko osnivačke skupštine u Panorami: “Odbacili smo mogućnost da je Tuđman bio projekt Udbe jer je on uvijek bio iznad toga. U užem krugu osnivača HDZ-a došli smo do zaključka da je Tuđman bio projekt vrha jugoslavenske partije i jugoslavenske države, zapravo Josipa Broza Tita i Edvarda Kardelja, one vrhuške u vrhu Jugoslavije koja je puno ranije shvatila da je nemoguće održati Jugoslaviju u dotadašnjem okruženju.”
Manolić i Tuđman
Manolić je tu silno fer prema Tuđmanu. On ionako i privatno govori o Tuđmanu kao velikom državniku. Ali, ovdje moram kazati kako je uopće došlo do propitivanja Manolića o ovim temama: tijekom pripreme Manolićeve biografije ja sam u “Večernjem listu” objavio tu štoriju o Tuđmanovim putovanjima sedamdesetih. To je izazvalo konsternaciju: jedna osoba iz neposredne blizine, inače savršen poznavatelj obavještajnih zajednica SFRJ i RH, žurno je tražila razgovor sa mnom, raspitujući se tko me informirao, odakle mi to, itd., ne vjerujući u odgovor koji bi mu ponudio i stari Dedijer: Sve danas piše na internetu, samo treba znati čitati.
OK, ne baš sve, nešto i u knjigama, ali, nevjerojatno je da se naši obavještajci uvijek čude kad netko zbroji dva plus dva. Vidjevši da je tema stekla pravo građanstva, poželjelo se eto kontrolirati štetu, jer, u igri su odnosi savezne i republičke SDS, da i to odmah kažem, a i neki od spomenutih u ovoj priči nisu nevini u tom pogledu, i sve u svemu prvom se prigodom poduzeo framing: željelo se stvar poželjno istumačiti.
Nažalost, stvar se više ne da kontrolirati: jasno je da je Tuđman putovao deset godina prije no što je to službena povjesnica Hrvatske uvjeravala; jasno je da to nije moglo biti nezapaženo od strane sigurnosnih službi Jugoslavije; jasno je da se ta putovanja placetiralo u državnom vrhu SFRJ; jasno je, na kraju, da Tuđman nije išao Bušiću odnijeti pršut i sir škripavac, nego su to bila posrijedi ozbiljnija posla – dogovori s važnim figurama hrvatskog emigrantskog života o događajima i procesima koji će uskoro uslijediti. Ako se nekome 1977. čini pradavnom, neka razmisli: devedeseta je bila prije četvrt stoljeća, a usred smo događaja koji svoje uzroke imaju u tom vremenu! Tuđman je putovao u inozemstvo neposredno pred Titovu smrt, i njegova putovanja u Norval samo su finalizacija toga procesa.
Stoga, mislim da sa sigurnošću možemo kazati: nije Tuđman radio za Udbu, nego ona za njega. Slučaj Perković, sad shvaćate, samo je kontinuitet te suradnje, ne izuzetak.
A, ako razmislite, a kako drukčije? Kako biste vi osamdesetih rastakali Jugoslaviju i stvarali Hrvatsku, ako u suradnji s Udbom i Norvalom? Jednima je valjalo zajamčiti preživljavanje, drugima državu. Ionako su drugi bili prožeti utjecajem prvih desetljećima, a prvi ionako nisu bili zainteresirani za ideologiju, nego za ekonomske asete. O tome pak već i vrapci po hrvatskim krovovima pjevaju.
(Romano Bolković/Index.hr)
