Home » Dan metalaca BiH: Zenička regija bila je centar metalske industrije

Dan metalaca BiH: Zenička regija bila je centar metalske industrije

Petnaesti novembar obilježava se kao Dan metalaca BiH.

U metalskom sektoru u Bosni i Hercegovini prije rata je radilo oko 220 hiljada radnika. Zenička regija, ili ono što je danas Zeničko-dobojski kanton, bila je centar metalske industrije u državi, ali i šire. Sama Željezara Zenica je na svom vrhuncu 1989. godine imala više od 24.000 radnika.

Metalska industrija u našoj zemlji je opterećena brojnim problemima, ali radnici čine sve što je u njihovoj moći da se povećaju proizvodnja i izvoz te da metalska industrija zadrži status najznačajnije industrijske grane.

Prema riječima Kenana Mujkanovića, predsjednika Sindikata metalaca ZDK-a, nisu to bila samo preduzeća, to su bili sistemi koji su vodili računa o svim potrebama radnika, ne samo materijalnim, o rekreaciji, kulturi, edukaciji… Radnici su kroz organe odlučivanja, preko zbora radnih ljudi i radničkih savjeta, imali veliki uticaj i na poslovnu politiku. Čak i na smjene ili imenovanja direktora – drugim riječima, pitali su se. Zato je njihov odnos prema fabrici bio domaćinski kao prema svojoj kući. Sve su ovo razlozi zbog kojih se radnici koji to doba pamte, a ima ih sve manje, tih vremena sjećaju sa nostalgijom.

– Danas je situacija potpuno drugačija. Imamo nekakav primitivni kapitalizam. Primitivan jer je nehuman i uskogrud – daj samo meni, daj što više i po mogućnosti što brže. Poslodavac je gazda. Radnik je trošak. Biznis uglavnom počiva na jeftinoj radnoj snazi, koju je naša vlast, očigledno vrlo uspješno, po svijetu reklamirala kao komparativnu prednost BiH. Nema više velikih sistema, nema ni onih općedruštvenih benefita koje su proizvodili. Danas cijeli metalski sektor u Federaciji upošljava manje od 30 hiljada radnika, skoro deset puta manje nego prije rata. Na mjestu ili zgarištima nekadašnjih giganata imamo privatne firme, koje se, slučajno ili ne, bave istim ili sličnim poslom, ali upošljavaju neuporedivo manji broj radnika uz enormno bogaćenje pojedinaca – kazao je Mujkanović.

  Čović: Brojevi u Klubu Bošnjaka ne bi trebali utjecati na sporazum sa Osmorkom

Brojne su firme završile u stečaju i likvidaciji, izrezane u staro željezo, a na placu su nikli tržni centri. Drastičnim smanjenjem broja radnika smanjivao se i broj sindikalnih članova, ali i snaga sindikata.

– U većini privatnih firmi sindikata uopšte nema. Šuti i radi, ako ti se ne sviđa, eno kapija! Ima poslodavaca koji radnike optužuju da žive u socijalizmu, a platu gledaju kao lični dohodak koji treba zavisiti od prihoda i profita firme, što je klasičan institut socijalizma. Ako radnici traže veće plate, poslodavac kaže ne može sad, morali smo investirati. Ustvari, investirao je radnik radeći za mizeriju, a od tog nema nikakve koristi – nema dionice, nema dividendu, a ni veću platu. Da ne pominjem druge izgovore, tipa skupa struja, veliki troškovi, visoki porezi. I onda 17 hiljada firmi napravi profit u 2021. godini od 4,2 milijarde maraka, a plata radnika u realnom sektoru trećina potrošačke korpe. Kome je teže – pita se Mujkanović.

On je objasnio da ima i pozitivnih primjera, gdje se radnicima isplaćuju relativno solidne plate, 13. plata, gdje postoji saradnja sa sindikatom i radnicima, uvažavanje. A te firme, gle čuda, nisu propale, nego su vrlo uspješne.

– Ignorisanje radničkih zahtjeva za povećanje plata dovelo je do egzodusa radnika u evropske zemlje, što će imati strašne posljedice u budućnosti. A mi srljamo u još veći problem. Umjesto da promijene politiku i značajno povećaju plate, naravno uz smanjenje obaveza što je i naš zahtjev, poslodavačke asocijacije zagovaraju masovan uvoz radnika iz zemalja trećeg svijeta. To ne samo da neće riješiti probleme koje imamo nego će nam potencijalno promijeniti demografsku sliku i napraviti niz drugih problema – zaključio je Kenan Mujkanović.

Izvor: oslobodjenje.ba