Juli je i mislim o Zagrebu. Kao što svakog jula mislim o Zagrebu. Spletom okolnosti koje nisu predmet ovog teksta, nakon pada Srebrenice završio sam u Zagrebu. Iz tačke u kojoj sam bio siguran da sam mrtav, u roku od nekih deset dana završio sam u hrvatskoj prijestonici nakon pada Srebrenice u julu 1995. Desetak dana ranije razmišljao sam o smrti. Sada sam morao da razmišljam o novim počecima i išlo mi je vrlo teško. Bio je to Zagreb pod opsadom, intenzivan i bijesan, koji mi je omogućio da vidim i tu, izbjegličku stranu genocida. Imam dojam da moje iskustvo pokolja ne bi bilo kompletno bez tog iskustva, jer tek tada sam stekao uvid u pune razmjere naše iskorijenjenosti. Sjećam se i danas gdje sam čuo vijest da je Haris Silajdžić dao ostavku nakon pada Srebrenice, nerazumijevanja toga što sam slušao, mjesta gdje sam prenoćio prvu noć po izlasku iz Srebrenice. Sjećam se duboke nelagode koju je u meni izazivao mir, dugog i pomalo agoničnog boravka do povratka u Bosnu.
Po povratku, moju porodicu kao i desetine hiljada drugih, “istreslo” je na periferiji Sarajeva, odakle ih je u godinama poslije rata mnogo odselilo iz Bosne i Hercegovine, mnogo se zadržalo, a najmanje vratilo u prijeratna sela i gradove. Cijela nova naselja počela su nicati oko Sarajeva. Morali smo i da preživimo i živimo. Život, naime, ne stoji. Ljudi su umirali, ženili se i udavali, djeca su se rađala, drugi su odlazili, i komadići naše zajednice koju smo donijeli iz istočne Bosne su polako iščilili. Gledao sam svojim očima kako se jedan, vitalan, dio našeg naroda polako topi. U to se uvjerim i svaki put kad odem kući. Ne tvrdim da je ta bitka izgubljena, jer smatram da je izgubljena samo ona bitka u koju čovjek nije ušao. Ali to je tema za drugo mjesto i drugo vrijeme.
Svaku godišnjicu Srebrenice podnosim sve teže. I znam da je tako svakome ko je preživio. Nekoliko je stvari koje sve čine težim, ali jedna od najvažnijih je da što vrijeme više odmiče, sve je jasnije da ni pad Srebrenice ni ishod tog događaja nisu bili neizbježni i da su u najvećoj mjeri rezultat ljudske aljkavosti. Da je, drugim riječima, neko podbacio. Ili izdao. Ili nije mario. Otvara se pitanje odgovornosti Sarajeva, političke i vojne, za stanje u kojem se nalazila Srebrenica u julu 1995, stanje u kojem je bilo stanovništvo, ali i vojna organizacija koja je bila fiktivna. Sa stanovišta pokolja koji je uslijedio padom Srebrenice ključno je pitanje ko je donio, odnosno ko je sankcionisao odluku da mješovita kolona naoružanih i civila krene u pravcu Tuzle? Ko je donio, a ko sankcionisao odluku da se odustane od daljnje odbrane Srebrenice? Prevelika je važnost Srebrenice u istoriji našeg naroda da ova pitanja ne bi bila postavljena. Odnosno da ne bi dobili odgovore na njih.
Nedavno sam, i stoga ovo i pišem, od jednog vjerodostojnog učesnika tih događaja, prvi put doznao da je postojao i alternativni prijedlog. Na sastanku tadašnjeg civilnog i vojnog rukovodstva Srebrenice, Zulfo Tursunović, formalno komandant brigade, a u suštini glavni čovjek u zapadnom dijelu enklave koji je graničio sa Milićima i Vlasenicom, predložio je povlačenje i civila i ono vojske što je ostalo u Sućesku i nastavak odbrane. Tursunović, čija je priča odveć duga i odveć zanimljiva da bi bila opisivana uzgred, argumentirao je na sljedeći način: imamo hrane za još deset dana, a u Sućesci se možemo braniti barem toliko dugo i u najgorem slučaju imaćemo hiljadu mrtvih. Ako krenemo prema Tuzli, treba da budemo sretni ako nas toliko preživi. I ako preživimo, gdje god da dođemo, rekao je Tursunović, bićemo izbjeglice. Moj sagovornik navodi da je Tursunović ostao usamljen u tom stavu i odlučeno je da se krene najdužim putem prema teritoriji pod kontrolom Armije RBiH.
Nemam nikakvih zavjereničkih poriva da ovo pišem. Naprosto mislim da postoji dug prema narodu i prema istoriji da se zna sve. Zato što još jednu Srebrenicu nećemo preživjeti. Ako ikad ijedan dio naroda bude tako izložen kao što su bili Bošnjaci istočne Bosne, to će biti znak da više nismo u stanju da se odbranimo i opstanemo u Bosni i Hercegovini. Ugaoni kamen bilo kakve probosanske politike mora biti sprečavanje ponavljanja Srebrenice. Nemoguće se već dogodilo. Moramo spriječiti njegovo ponavljanje.
Ali, uslov zato je da Srebrenicu pamtimo kao dio opšteg napada na naš narod i našu zemlju. Da pamtimo opsadu Sarajeva, da se sjećamo prijedorskih logora, da ne zaboravimo Vilinu vlas i Pionirsku ulicu. I da znamo punu istinu. Jer, najvažnija stvar koju moramo znati u vezi sa Srebrenicom je koje greške više nikad ne smijemo ponoviti.
Juli je. I ja se sjećam Zagreba. Sjećam se koliko dugo sam se pitao zašto sam preživio. Osim da u sebi nosim komadiće ljudi koje sam znao. Jer pamtim ne samo šta je bilo, nego i šta je moglo biti.
Oslobodjenje.ba
