Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičng suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) potvrdilo je kazne iz prvostepene presude iz 2013. godine Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću kojom su proglašeni krivim za zločine protiv muslimansko-bošnjačkog stanovništva u tzv. Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni (HRHB) i osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.
Potvrđena je osuđujuća presuda od 25 godina zatvora nekadašnjem predsjedniku Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i predsjedniku Vlade “Hrvatske Republike Herceg-Bosne” (tzv. HRHB) Jadranku Prliću, te po 20 godina bivšem načelniku odjela obrane zadužen za većinu sastavnica oružanih snaga tzv. HRHB Bruni Stojiću i nekadašnjem zapovjedniku Glavnog stožera HVO Slobodanu Praljku.
Izricanje presude bilo je prekinuto u momentu početka čitanja presude Milivoju Petkoviću, inače prvostepeno osuđenom na 20 godina zatvora, a nakon što je Slobodan Praljak ustvrdio kako je popio otrov.
“Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu”, rekao je nakon čega je predsjedavajući Žalbenog vijeća Carmel Agius prekinuo čitanje presude Petkoviću i dao pauzu.
Nakon nekoliko sati pauze, nastavljeno je čitanje presude iz sudnice 3, umjesto u sudnici 1.
Žalbeno vijeće MKSJ je potvrdilo prvostepenu kaznu od 20 godina zatvora za Milivoja Petkovića, a Valentinu Ćoriću potvrđena je kazna od 16 godina zatvora, te Berislavu Pušiću kazna od 10 godina zatvora.
Oni su osuđeni za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini tokom ‘90-ih godina.
Sve se dešavalo između 1992. i 1994. godine u osam općina i pet zatočeničkih logora u prvobitno tzv. Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosna, a kasnije u tzv. Hrvatskoj Republici Herceg-Bosna.
Utvrđeno je da je sredinom januara 1993. godine otpočeo udruženi zločinački poduhvat (UZP), odnosno počeo postojati hrvatski entitet u BiH čime bi se izvršila “reunifikacija” hrvatskog naroda.
Konstatovano je da je UZP imao za svoj zajednički cilj dominaciju Hrvata u tzv. HRHB putem etničkog čišćenja hrvatskog stanovništva. Putem njega su kreirali sustav deportacije stanovništva, krivična djela uklanjanje i zatočenje civila, ubojstva i razaranje imovine, zlostavljanje i teški uvjeti zatočenja, korištenje zatočenika za rad na linijama ili kao živi štit.
Istaknuto je da je hiljade osoba postalo žrtvama na organiziran način od vojnih i političkih snaga HVO-a.
Sva šestorica bili su dio UZP-a, te sudionici teških kršenja Ženevskih konvencija, običaja ratovanja, zločina protiv čovječnosti.
Nekadašnji načelnik Uprave vojne policije HVO- a Valentin Ćorić i od novembra 1993. ministar unutrašnjih poslova tzv. HRHB oslobođen je dijela odgovornosti učešća u UZP-u kao član Vlade tzv. HRHB.
Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju je, u okviru žalbene presude bosanskohercegovačkoj šestorci, utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo je i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH.
Odbrana je osporavala ulogu bivšeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i drugih lidera u učešću stvaranja hrvatskog entiteta u ranijim granicama, ali je to odbačeno. Navedeno je da je namjera bila uspostava tzv. HRHB s ciljem osiguravanja dominacije Hrvata na tom dijelu.
Također, Žalbeno vijeće Tribunala u Hagu je navelo kako zločini nisu postojali samo tamo gdje su HVO i Armija BiH vodili aktivne borbe. Vremenski i geografski opseg proteže se, konstatovalo je Vijeće, i dalje od vremena i mjesta neprijateljstava.
To je, ocjena je Žalbenog vijeća, bilo dovoljno da se režim teških kršenja može bilo gdje primijeniti u BiH dokle god je postojao oružani sukob.
Vijeće je ukinulo osude za razaranje i oduzimanje imovine velikih razmjera u Varešu na dvije lokacije nakon 23. oktobra 1993. godine.
Žalbeno vijeće danas je odlučilo da je Stari most u Mostaru bio vojni cilj, ali da se nije dokazalo da su Jadranko Prlić i ostali optuženi čelnici Herceg-Bosne krivi za zločin, odnosno rušenje Starog mosta u Mostaru.
Vijeće je konstatovalo da je 8. novembra 1993. Stari most u Mostaru gađao tenk HVO-a. Stari most je, navedeno je, bio od ključne važnosti i bio je vojni cilj. Razaranje Starog mosta, stav je Vijeća, imao je za cilj totalnu izolaciju dijela stanovnika.
Žalbeno vijeće zaključilo je, pošto je Stari most bio vojni cilj u vremenu napada, njegovo razaranje je ostvarivalo sigurni vojni dobitak i ne može se smatrati samo po sebi da je bilo bezobzirnog razaranja neopravdanim potrebama.
HVO je, stav je Žalbenog vijeća, odgovoran za bezobzirno razaranje te psihološku i fizičku štetu, ali je navedeno kako je Žalbeno vijeće zaključilo da nije dokazan element krivičnog djela Prlića i ostalih i stoga je ukinut osuđujući dio za Stari most kao zločin bezobzirnog razaranja gradova i sela i bezobzirnog uništavanja imovine.
Utvrđeno je i da je HVO držao u opsadi istočni Mostar gdje je stanovništvo bilo prisiljeno boraviti u surovim uslovima bez hrane, vode, struje i zdravstvene pomoći.
Utvrđena je i odgovornost, kao nova okolnost, za gađanje i uništenje ili značajno oštećenje deset džamija i imanja u općini Prozor. No, Vijeće nije odobrilo nove osuđujuće presude u tom dijelu.
Pripadnici šestorke oslobođeni su i dijela optužbe za UZP zbog ubistava u Prozoru tokom 1992, jer je ocijenjeno kako ta djela ne spadaju u udruženi zločinački poduhvat.
Nekadašnji predsjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i predsjednik Vlade “Hrvatske Republike Herceg-Bosne” (tzv. HRHB) Jadranko Prlić, zatim bivši načelnik odjela obrane zadužen za većinu sastavnica oružanih snaga tzv. HRHB Bruno Stojić, bivši načelnik Glavnog stožera HVO i od jula 1993. zamjenik zapovjednika HVO-a Milivoj Petković, kao i nekadašnji načelnik Uprave vojne policije HVO i od novembra 1993. ministar unutrašnjih poslova tzv. HRHB Valentin Ćorić proglašeni su krivim, na osnovu individualne krivične odgovornosti za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja i teške povrede Ženevskih konvencija.
Nekadašnji zapovjednik Glavnog stožera HVO koji je, kako navodi MKSJ, imao funkciju u Ministarstvu odbrane Hrvatske Slobodan Praljak proglašen je krivim na osnovu individualne krivične odgovornosti za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja i teške povrede Ženevskih konvencija.
Berislav Pušić, koji je bio zadužen za kontrolu u kriminalističko-istražnom odjeljenju Uprave vojne policije HVO i bio predsjednik Službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba te, po navodima MKSJ, bio na čelu komisije kojoj je povjerena uprava nad svim zatvorima i zatočeničkim centrima HVO, proglašen je krivim na osnovu individualne krivične odgovornosti za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja i teške povrede Ženevskih konvencija.
Prvobitna optužnica protiv Prlića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića i Pušića potvrđena je 4. marta 2004., a druga izmijenjena optužnica je podnesena 11. juna 2008. i postala je važeća optužnica.
Pomenuta šestorica dobrovoljno su se predali Haškom sudu 5. aprila 2004. godine.
Suđenje je počelo 26. aprila 2006, a završne riječi su iznesene od 7. februara do 2. marta 2011.
Fokus.ba
