Iako su predstavnici udruženja žrtava i pojedini analitičari izrazili nezadovoljstvo činjenicom da u jučerašnjoj presudi ratnom zločincu Ratku Mladiću (pored činjenice da nije presuđen genocid u šest bh. općina, osim Srebrenice), nije nedvosmisleno potvrđeno učešće Republike Srbije i Vojske Savezne Republike Jugoslavije u agresiji na našu zemlju, to, ipak, nije sasvim tačno, prenosi bh. informativni servis INS.
Vojne potrebe zadovoljene
Naime, prema sažetku presude koju je objavio Haški tribunal (ICTY), Mladić je bio je „u direktnom kontaktu s članovima rukovodstva u Srbiji i članovima Generalštaba vojske Savezne Republike Jugoslavije kako bi obezbijedio da vojne potrebe VRS budu zadovoljene“.
„Vijeće je konstatovalo da je optuženi (Mladić) tokom opsade (Sarajeva) primao vojnu pomoć od jedinica vojske Savezne Republike Jugoslavije“
Ovo nedvosmisleno potvrđuje ulogu Srbije u agresiji na BiH, na sličan kako je to utvrđeno u nekim ranijim haškim presudama, a što se u Sarajevu često zaboravlja.
Mladić se, navodi se dalje u presudi, u nekoliko navrata obratio Skupštini bosanskih Srba i govorio o pitanjima u vezi s političkom platformom rukovodstva bosanskih Srba, a često je i davao prijedloge srpskim političarima u vezi s tim kako da se postave tokom mirovnih pregovora kako bi postigli prvobitno definirane „strateške ciljeve“. Ukoliko se zna da je Mladić, prema presudi, bio „na direktnoj vezi“ sa Beogradom, nije teško pretpostaviti odakle je dobiavo navedene instrukcije.
Uz slučaj „Stanišić i Simatović“, gdje se, također, utvrđuje uloga organa Srbije u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, treba podsjetiti na predmete „Tadić“, „Čelebići“, i „Martić“, u kojima je sasvim jasno potvrđena srbijanska agresorska uloga.
„Kao što je Žalbeno vijeće već istaklo, međunarodno pravo ne postavlja uslov da je za određena djela o kojima je riječ strana država izdala konkretna uputstva ili direktive određenim oružanim snagama, a da bi se za te oružane snage moglo smatrati da djeluju kao de facto organi države“, navodi se u pravosnažnim zaključcima u žalbenoj presudi Dušku Tadiću, te nastavlja:
„Iz toga proizilazi da u okolnostima ovog predmeta nije bilo potrebno pokazati da je konkretne operacije koje su sprovele snage bosanskih Srba i koje su predmet ovog suđenja (napadi na Kozarac i opće uzevši u općini Prijedor) konkretno naredila ili planirala Jugoslovenska armija. Dovoljno je pokazati da je ta Armija vršila opću kontrolu nad snagama bosanskih Srba, što je optužba pred Pretresnim vijećem i pokazala. Ta kontrola se odražavala ne samo u finansijskoj, logističkoj i drugoj pomoći i podršci nego također, što je još važnije, u učestvovanju u općem usmjeravanju, koordinaciji i nadzoru nad aktivnostima i operacijama VRS. Ta vrsta kontrole dovoljna je da se ispune pravni kriterijumi koje zahtijeva međunarodno pravo“.
Za VJ i VRS, navodi se, bilo je karakteristično to da su „dijelili iste vojne ciljeve“.
„Veza između VJ i VRS očito je obuhvaćala mnogo više nego puku koordinaciju ili saradnju između saveznika; u stvari, preimenovana vojska bosanskih Srba i dalje je sačinjavala jednu vojsku pod komandom Generalštaba VJ u Beogradu“, ističe se u presudi Tadiću.
Vojni ciljevi formulirani u Beogradu
Bilo je očito, navodi se, da je i nakon 19. maja 1992. vojska bosanskih Srba nastavila da djeluje na postizanju vojnih ciljeva formuliranih u Beogradu.
„U vezi sa tim, Pretresnom su vijeću predočeni očigledni dokazi o lancu vojnog komandovanja između Beograda i Pala i Pretresno vijeće prihvatilo je da je Glavni štab VRS imao veze i redovnu komunikaciju sa Beogradom“.
Prema mišljenju Žalbenog vijeća u slučaju „Tadić“, zaključak Pretresnog vijeća da je odnos između SRJ/VJ i VRS bio odnos saradnje i koordinacije, a ne opšte kontrole ima tu slabost što nekritički prihvata karakteristike koje je Beograd namjerno ustanovio kako bi se stvorio privid da su Beograd i Pale povezani samo kao partneri koji djeluju u saradnji.
„Takav pristup ne samo da je pogrešan u konkretnim okolnostima ovog predmeta, nego može dovesti do štetnih posljedica usvoji li se kao opći pristup. Pridavanje neprimjerene važnosti vidljivim strukturama i javnim izjavama zaraćenih strana, umjesto istančane analize stvarnog odnosa koji postoji među njima, može prešutno sugerirati grupama koje vrše de facto kontrolu nad vojnim snagama da se odgovornost za djela tih snaga može izbjeći površnim restrukturiranjem tih snaga ili olakim izjavama da su restrukturirane snage od sada nezavisne od svojih dotadašnjih sponzora“.
Ins.ba
