Šokantni naslovi i teme se u bosanskohercegovačkim medijima, pa i društvu provlače dva-tri dana.
Nakon toga, određena tema više nije šokantna, a trebala bi biti, i njome se više skoro niko ne bavi, a trebao bi. I tako do novog šokantnog naslova i teme, piše Preporod.info.
Tako je bilo i sa viješću da su građani Federacije Bosne i Hercegovine u 2020. godini na klađenje potrošili 1,36 milijardi maraka. Pričalo se nekoliko dana, i palo u zaborav. I tako do narednog izvještaja. Ali ovo je tema o kojoj se treba stalno pisati i upozoravati na njene štetne posljedice.
U bosanskohercegovačkom društvu prisutan je sistem kvazi vrijednosti. Velika stopa nezaposlenosti, nerazvijena svijest o vrijednosti rada, pretpostavka da se do velike količine novca može doći brzo i lahko su glavni uzročnici društvenog problema pojmljenog kao klađenje. Svakodnevno, prvenstveno u mass-medijima, slušamo o ogromnom broju nezaposlenih i purifikaciji građana Bosne i Hercegovine. Podatak da se na godišnjem nivou u našoj državi potroši 1,36 milijardi KM kroz kladioničarski sistem je proturječan svakodnevnim, “bombastičnim” informacijama o tome da su građani ove države najsiromašniji u Evropi. Također, želimo ukazati na drugu dimenziju ovog problema: 1, 36 milijardi uplaćnog novca ne ulazi u ekonomski sistem Bosne i Heregovine kroz oporezivanje što ionako složen društveni problem dodatno usložnjava – kaže za Preporod.info sociolog mr. Ervin Sejdinović.
Član Zakona o igrama na sreću FBiH kaže da je licima mlađim od 18 godina zabranjeno zaprimanje uplata i učestvovanje u svim igrama na sreću u kazinima, kladionicama i automat klubovima, kao i igrama na sreću koje se priređuju putem interneta.
Iako isti zakon, pored zabrane klađenja zabranjuje i boravak maloljetnih lica u kladionicama, kasinima i objektima u kojima se priređuje igranje na sreću te propisuju adekvatne kazna, svjedoci smo stalnog kršenja pomenutih odredbi.
Istraživanja govore o velikom broju maloljetnika koji redovno posjećuju sportske kladionice. Pored ovih zabrana, tu je i odredba o propisanoj udaljenosti od vjerskih objekata, te osnovnih i srednjih škola.
Mr. Sejdinović ističe da su za ovaj fenomen krivi isključivo izvršni organi vlasti, inspekcije i sudovi, koji ne procesuiraju i ne sankcionišu one koji omogućuju maloljetnim licima da pristupe klađenju. Nova je dimenzija uloga roditelja, staratelja odnosno porodice u jačanju svijesti maloljetnih lica o štetnosti klađenja.
Vlasnici kladionica također snose ogromnu odgovornost u tome da onemoguće maloljetnim licima da se klade, ali to je dio odgovornosti na koji mi kao društvo ne možemo da računamo kao popravljiv. Profitabilnost je uglavnom primarni cilj vlasnika kladionica. Posebno je složen problem generacijskog prenosa navike klađenja sa roditelja na djecu. Takav fenomen zahtijeva resocijalizaciju prvenstveno roditelja, a potom i njihove djece.
Jedan od načina da se ukaže na pošasti klađenje jeste upravo obrazovanje, iako se do sada ovoj problematici malo posvećivalo pažnje.
Obrazovni sistem je jedan od faktora socijalizacije. Svakako da se kroz taj sistem može i treba utjecati na svijest mladih ljudi o tome da je klađenje štetno kroz više načina, a na kraju da uništava i ljudsko dostojanstvo. Predan i pošten rad su načini da čovjek zadrži i poveća svoj ugled i dostajnstvo. Stvaranje radnih navika jeste ključno u obrazovnom sistemu u svim njegovim fazama, od predškolskog do visokoobrazovnog. Ta komponenta, najvažnija po našem mišljenju, se gubi iz obrazovne strukture bosanskohercegovačkog društva. Smatramo da sve reforme obrazovanja trebaju biti usmjerene na krajnji cilj stvaranja i razvijanja radnih navika kod mladih osoba umjesto popularnih, “šarenih” i kičastih seminara, brzih edukacija i kurseva koji više liče na dresure – stava je mr. Sejdinović.
Autor: HAYAT
