U Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o bogaćenju političara u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili menadžerka bosanskohercegovačkog ogranka Transparency Internationala, međunarodne organizacije za borbu protiv korupcije, Ivana Korajlić, i direktor antikorupcijske mreže Account, Eldin Karić.
Bilo je riječi o tome zašto niko ne kontroliše šta funkcioneri upisuju u imovinske kartone, imaju li bosanskohercegovački političari nekretnine i tajne račune u inostranstvu, zašto u Bosni i Hercegovini ne može da se donese zakon o porijeklu imovine, o vezama između tajkuna i političara, kako političari namještaju poslove tajkunima i kako im se ovi odužuju, zašto parlamentarci u Bosni i Hercegovini imaju veće plate od svih parlamentaraca na Zapadnom Balkanu, o uticaju političara na pravosuđe, kako je proces protiv Dragana Čovića završen oslobađujućom presudom jer se izgubila dokumentacija, kao i o tome zašto je zaustavljena istraga protiv Milorada Dodika pokrenuta zbog sumnje da je na nezakonit način kupio vilu na Dedinju
Može li se reći da je politika najunosniji biznis u Bosni i Hercegovini?
Ivana Korajlić: U svakom slučaju jeste, s obzirom na to da se preko politike dolazi do biznisa, do novca, do finansijske i svake druge moći. Ali ako želite ozbiljno da se bavite biznisom onda morate imati veze sa politikom, tako da je to jedno sa drugim povezano. Borba za pozicije u institucijama vodi se ne samo da bi se stekla moć nego i da bi se moglo uticati i na biznis. Uostalom, ima slučajeva da su političari koji su na javnim funkcijama u isto vrijeme i vlasnici pojedinih firmi.
Eldin Karić: Mislim da je biznis u šapama politike i da u Bosni i Hercegovini nema pravog biznisa. Nažalost, Bosna i Hercegovina je sav svoj kapital stavila u ruke javnih institucija, a njima upravljaju političari i uzimaju onoliko koliko im treba. Tako da je politika vrlo unosan biznis. Ljudi u politiku većinom ulaze da bi se obogatili, mada ima i onih koji ulaze u politiku nakon što su stekli određeno bogatstvo i koriste politiku da bi sačuvali i uvećali to svoje bogatstvo.
Znamo ko su najbogatiji biznismeni u Bosni i Hercegovini. Njih 10 se početkom prošle godine našlo na listi najbogatijih ljudi koju objavljuje američki magazin Forbes. Postoji li lista najbogatijih političara u Bosni Hercegovini? Zna li se njihovo bogatstvo?
Eldin Karić: Mislim da je to otprilike ona lista koja će biti na izborima. Oni koji su prvi na listi – šefovi političkih partija – mogli bi se naći na spisku najbogatijih političara u BiH. Nije to baš uvijek pravilo, ali ako pogledamo ko su lideri najvećih političkih partija, mislim da su to i najbogatiji političari u BiH.
Ivana Korajlić: Složila bih se sa kolegom Karićem da se bogatstvo političara može procijeniti po pozicijama koje oni zauzimaju u političkim partijama, ali i po naporima koje ulažu da se njihova imovina ne otkrije. Njihovo bogatstvo se ne može tačno utvrditi s obzirom da u Bosni i Hercegovini ne funkcionišu mehanizmi kojima se utvrđuje imovina nosilaca javnih funkcija.
Političari su se pobrinuli da nemamo kontrolu imovinskih kartona, da nemamo zakon o ispitivanju porijekla imovine i da nezakonito bogaćenje ne bude tretirano kao krivično djelo. Podatke o njihovoj imovini možemo eventualno saznati preko medija, dok institucije u tom pogledu ništa ne rade.
Zna li se bar približno koliko je bogatstvo tri najmoćnija lidera u Bosni i Hercegovini – Dragana Čovića, Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića?
Eldin Karić: Mislim da je lakše izračunati ono što nije u njihovom vlasništvu. Količina njihovog bogatstva je proporcionalna količini njihove političke moći u Bosni i Hercegovini. Naravno, matematički je teško ustanoviti koliko je njihovo bogatstvo. Pretpostavljam da veliku dio tog kapitala nije uopšte u Bosni i Hercegovini, nego je na nekim destinacijama i lokacijama van zemlje, tako da bi se tek nekom međunarodnom istragom moglo utvrditi koliko je bogatstvo te trojice vodećih političara u BiH. Ali mislim da bi ta sredstva bila dovoljna da se u Bosni i Hercegovini sasvim lagodno izgradi cestovna infrastruktura koja joj nedostaje.
Šta mislite ko je od njih najbogatiji?
Ivana Korajlić: Teško je to reći. Ne bih se usudila da procjenjujem koliko je njihovo bogatstvo, jer je nemoguće izračunati ni količinu imovine, ni sredstava kojima oni raspolažu. Pogotovo je nemoguće utvrditi udjele koje imaju u različitim kompanijama i firmama za koje se godinama spekuliše da su barem djelimično u njihovom vlasništvu. Sumnja se da su neke državne kompanije, koje su privatizovane i navodno prodate stranim investitorima, u vlasništvu ključnih političara u Bosni i Hercegovini.
Zaista se ne bih usudila da kažem ko je od njih najbogatiji, pogotovo što toliko toga ima u inostranstvu na kojekakvim offshore računima. Možda ćemo jednog dana to saznati ako se ikada bude utvrđivalo šta sve naši političari imaju u inostranstvu, ali to se neće desiti dokle god ova trojica obnašaju ključne funkcije i kontrolišu sve institucije.
Imovinski kartoni – šarena laža
Političari u Bosni i Hercegovini dužni su da ispune imovinski karton i navedu svoju imovinu. Međutim, koliko znam, oni tamo mogu da napišu šta god hoće. Niko ne provjerava tačnost njihovih podataka. Čemu onda ti kartoni?
Eldin Karić: Mislim da je sve to jedna velika farsa. Ti imovinski kartoni samo služe da se pokaže javnosti kako su političari, navodno, spremni da polažu račune o svojoj imovini. Naravno da od toga nema ništa. Pretpostavljam da je tačno ono što oni napišu u tim kartonima, međutim, problem je u tome što ne napišu šta sve posjeduju, a što je najčešće van granica Bosne i Hercegovine.
Teško da ćemo ikada saznati koliki su njihovi udjeli u preduzećima koja ostvaruju velike profite, a privatizirana su po vrlo sumnjivim okolnostima i još uvijek se ne zna ko su im pravi vlasnici. Imovinski kartoni postoje samo zato da bi se demonstrirala lažna transparentnost, a sve je to u stvari jedna velika šarena laža koja služi da se sakriju kriminal i korupcija ljudi koji vode političke stranke u BiH.
Ivana Korajlić: Niko ne provjerava podatke iz imovinskih kartona zato što nikada nisu donijeti zakoni koji bi to omogućili. Obaveza podnošenja imovinskih kartona je davno uspostavljena, a onda je Agencija za zaštitu ličnih podataka donijela čudnu odluku da se objavljivanjem imovinskih kartona ugrožava privatnost, pa je Centralna izborna komisija prestala da ih objavljuje. Ti kartoni godinama nisu ničemu služili, samo su se prikupljali i uvodili u registar. Tek krajem prošle godine ti kartoni se ponovo objavljuju na web stranici Centralne izborne komisije, ali se podaci odnose na 2014. godinu.
Međutim, to ništa ne znači, jer nijedna institucija nema pravo da vrši provjeru podataka u imovinskim kartonima, a da ne govorimo da nije uspostavljen mehanizam provjere onoga što u tim kartonima nije navedeno.
Naša organizacija Transparency International je predložila da se donese zakon o sukobu interesa koji bi se, pored ostalog, odnosio i na provjeru podataka u imovinskim kartonima, ali otpor je ogroman jer nosioci vlasti u BiH ne žele sebe da stavljaju pod lupu. Oni smatraju, i to javno poručuju građanima, da ne treba nikome da polažu račune.
Porijeklo imovine
Vjerovatno je zbog toga odbijena i inicijativa da se donese zakon o ispitivanju porijekla imovine. Protiv toga su bili i Čovićeva Hrvatska demokratska zajednica BiH (HDZ) i Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD)?
Eldin Karić: Nemojte misliti da su i druge političke stranke, koje nisu među tri vodeće, mnogo više zainteresovane za taj zakon. Svima je u interesu da taj zakon nikada ne bude donijet, jer niko ne želi da polaže računa o tome kako je stekao onaj čuveni prvi milion.
Mnogi tajkuni gaje vrlo bliske veze sa političarima. To je jedan od uslova za uspjeh u biznisu. Ako su povezani sa političarima onda dobijaju državne poslove koji donose najveću zaradu. Kako se tajkuni odužuju političarima?
Ivana Korajlić: Većina tajkuna i biznismena zavisi od državnih poslova i zato su oni u veoma dobrim odnosima sa liderima političkih partija. Oni nastoje da imaju bliske veze sa svim partijama, a najviše sa onima koje su trenutno na vlasti. Naravno da se oni odužuju političarima zato što dobijaju unosne državne poslove. Oni vrlo često finansiraju političke partije i njihove izborne kampanje. Taj mehanizam otprilike izgleda ovako: državne institucije dodjeljuju poslove određenim firmama, a onda te firme vraćaju dio zarađenog novca vladajućim partijama, a ponekad i pojedincima koji su im omogućili da dobiju poslove.
Fokus.ba
