Od okončanja rata javni prostor je zatrpan informacijama o nemoći pravosuđa pred bosanskohercegovačkim „borcima za nacionalnu stvar“. O pravosuđu kao produženoj ruci centara političke moći koja je bosanskohercegovačkim etničkim bogovima garancija da mogu raditi što im se prohtije a svima ostalima, njihovim političkim protivnicima prije svega, uteg koji danonoćno prijeti da će se, zatreba li, sručiti na njihova pleća. Naravno, ništa od toga nije napamet. Dapače, tisuće je indikacija u prethodnih preko četvrt stoljeća i za jedno i za drugo.
Prisjetimo se, uostalom, sudskih procesa lideru HDZ, rekorderu po vremenu provedenom u sudovima zbog optužbi za kriminal i korupciju. No, svi oni su u konačnici završili na isti način – da je čovjeku, kao eto, netko smišljeno smještao i da je, za ono što mu se stavlja na teret, ni kriv ni dužan. A u situacijama kada se nije mogao iznaći način kako ga osloboditi posezalo se i za scenarijima koji zaslužuju uvrštavanje u anale svjetske pravosudne farse – da dokazi na putu od jednog do drugog suda, koje fizički dijeli svega koja stotina metara, netragom nestanu. Kako? Sam Bog zna!
Prijetimo se, potom, optužbe protiv Dodika za zloupotrebu službenog položaja i ovlasti i nesavjestan rad u službi iz 2005. godine. No, sud je postupio kao i u kod njegova mostarskog pajdaša – da je optužnicu odbacio a Mileta proglasio nevinim.
Posezalo se i za scenarijima koji zaslužuju uvrštavanje u anale svjetske pravosudne farse – da dokazi na putu od jednog do drugog suda, koje fizički dijeli svega koja stotina metara, netragom nestanu. Kako? Sam Bog zna!
Relativno najučestalije su, ako me pamćenje dobro služi, prethodnih dvadesetak godina bile optužnice „borcima za bošnjačku stvar“. Neki među njima su, istina, izvukli i deblji kraj. Velika većina je, međutim, prolazila… Jer im je, pita li se njih, netko pakirao kriminal kojeg nije bilo.
Prije petnaestak godina je, recimo, zbog optužbi za zloupotrebu položaja oslobođen Hasan Čengić, u to vrijeme jedan od najmoćnijih ljudi SDA. Šest-sedam godina poslije nevinim je, za ono što je navodno činio na mjestu direktora Energoinvesta, a potom i u vezi s aferama u Energopetrolu, oslobođen i Nedžad Branković, tadašnji premijer Federacije. Za nestašluke Asimu Sarajliću, jednom od najlojalnijih esdeaovaca obitelji Izetbegović, sudi se već pet godina u predmetu koji se u uređenim pravnim sustavima završi za svega koji mjesec. I već sada se dade naslutiti da bi razlog otezanja mogao biti u namjeri da se sirotog Asima proglasi žrtvom namještaljki njegovih i neprijatelja Bošnjaka. A ništa specijalno drugačije se, živi bili pa vidjeli, dogoditi neće ni premijeru Novaliću kojeg se, i društvo oko njega, tereti za desetak i više miliona iz državnih blagajni drpnuta novca u nabavci kineskih respiratora.
Masa je, međutim, slučajeva u kojima, zaludu dokazi, optužnice nisu ni podizane. Prisjetimo se afere s mostarskim Sokolom – u vezi s kojim je sve upućivalo da je mozak alkaponeovskog drpisanja firme, koja je hranila preko osam tisuća obitelji, glavni „borac za hrvatska prava“. A čovjek u optužnicu organiziranoj grupi nije ni uključen. Prisjetimo se, potom, presude Vrhovnog suda Federacije iz 2005. godine, kojom je protupravnim označen prijenos dionica Eroneta na tri privatne tvrtke 1999. godine. Naravno da je to podrazumijevalo i odgovornost za štetu nanesenu državnom kapitalu tijekom šest godina izvlačenja dobiti iz ove firme.
Prisjetimo se, potom, istrage protiv Dodika u slučaju Pavlović banke. Sve je upućivalo na kriminal velikih razmjera, ali zaludu. Ni potužnica nije podignuta. Mile čist ko’ suza
No, dogodilo se ono što i u svim prethodnim slučajevima. Narod bi rekao, ujeo vuk magare. Ili jezikom Rojsa, „ko je jamio, jamio“. Prisjetimo se, potom, istrage protiv Dodika u slučaju Pavlović banke. Sve je upućivalo na kriminal velikih razmjera, ali zaludu. Ni potužnica nije podignuta. Mile čist ko’ suza. Zaludu sve što je bilo protiv njega. Javnost se, na koncu, danas intenzivno zabavlja vratolomijama gospođe Izetbegović – i onima koje je zadnjih nekoliko godina činila u Univerzitetskom kliničkom centru, uključujući i najnoviju u vezi s prepravkama zdravstvenih kartona od korone umrlih, i onima koje je, po svemu sudeći, činila devedesetih godina kako bi se dokopala titule magistra medicinskih znanosti. Ali, i to će, pita li se mene, završiti kao sve prethodno – u košu. A gospođa će, bar još neko vrijeme, bančiti kako banči sve ove godine.
Ali, zato su, i tužiteljstva i sudovi pod SDA šapom više nego ažurni treba li smjestiti „neprijateljima“ bošnjačkih nacionalnih interesa. Nedavno je, recimo, potpredsjedniku SDP-a, na bugojanskom općinskom sudu odrezano šest mjeseci za kazneno djelo „davanje lažnog iskaza“. Vjerovali ili ne! Šest mjeseci za davanje lažnog iskaza u zemlji, u kojoj se svakodnevno nevinima proglašavaju etnohohštapleri za milione opljačkana državnog novca.
Helezu je, međutim, odrezanih šest mjeseci u prvom stupnju pa možda i nije vrijeme za uzbunu. Iako, i prvostupanjske su dio đavoljeg plana kojeg za svoje političke nalogodavce odrađuju općinski tužiteljski i sudski pacovi. Nedavno se u to na najzorniji način uvjerio i Senaid Begić, zastupnik SDP u federalnom parlamentu i do prije godinu-dvije predsjednik kantonalnog odbora te stranke za Zeničko-dobojski kanton. I o tom slučaju želim jer je „sudac“ koji ga je „počastio“ s četiri godine tamnice, prijetio da će svima koji se o tome drznu – jer, k’o biva, time nanose štetu njegovom ugledu i časti – složiti tužbu za nanesene duševne boli. O kakvom se, pak, ugledu i časti radi javnost će prosuditi sama, a ja jedva čekam da me pripravnički „sudački mag“ privede „sudu pravde“ i da tamo, na licu mjesta, i pred barem stotinjak novinara, pa taman zbog toga i sam doživio sudbinu Begića, raskrinkam sav jad i bijedu čiji kreator je, kako bi se preporučio za napredovanje u pravosudnoj vertikali, on sam. I da mu pred licem javnosti pokažem da se ne radi o njegovom ugledu i časti nego o podsmjehu pravosudnoj časti i etici zbog kojega se, svugdje gdje postoji države, gubi i ugled i radno mjesto.
Zato su, i tužiteljstva i sudovi pod SDA šapom više nego ažurni treba li smjestiti „neprijateljima“ bošnjačkih nacionalnih interesa
Dakle, „sudački genije“, koji je na tu poziciju od VSTV imenovan jedva mjesec dana prije, i kojemu je predmet Begić – bez obzira što se hvali s desetinama sličnih prije toga – bio prvi kazneni predmet u karijeri, čovjeku mrtav-hladan odreza četiri godine za djela koja ne zaslužuju ni da ga se poprijeko pogleda. Smrtnim grijehom mu je, recimo, tretirao što Zavodu zdravstvenog osiguranja ZDK, u kojemu je obnašao funkciju direktora, nakon tri godine korištenja nije vratio službeni telefon čija je knjižna vrijednost 240 KM i koji se po aktima Zavoda niti ne rashoduje. Krivim ga je, potom, „sudački genije“ proglasio i jer je osiguraniku, koji je zbog hitnosti, utvrđene i od ovlaštenog medicinskog osoblja, završio u ljubljanskoj bolnici, za liječenje u toj ustanovi, koje je koštalo 10.000 KM, umjesto cjelokupnog refundirao 30% tog iznosa i time Zavodu uštedio 7.000 KM koje su, da nije poslovao domaćinski, trebale završiti na istoj adresi. Na koncu, prema mišljenu suca pripravnika Begić nije smio ni pomisliti, kamo li naplaćivati troškove prijevoza na koje prema pravilima Zavoda ima pravo jer je, eto, u međuvremenu u središtu kantona, bez obzira što je podastro potrebne dokaze o putovanju na posao, kupio stan, pri čemu mu je potpuno nevažno je li čovjek u njemu i živio.
Kad je, međutim, slučaj Begić zaintrigirao javnost, „sudački genije“ se pravdao da je izrekao samo prvostupanjsku presudu, a da je bivšeg direktora krivim proglasio i kantonalni sud u Zenici – i odrezao mu dvije i pol godine. To, dakako, ne pravda i pravni zločin kojeg je napravio iako svjedoči da šapa centara političko-partijske, u ovom slučaju SDA moći, nije samo na općinskim nego i, barem što se ovog dijela zemlje tiče, kantonalnim pravosudnim vlastima.
Slučaj Begić, osim toga, svjedoči i da je partijsko-tužiteljsko-sudačka kancerogena hobotnica metastazirala toliko da joj se je, imaju li pik na vas, gotovo i ne možete oduprijeti. Jer, čovjek je, od momenta kada je s mjesta direktora pometen, pod stalnim progonom. Prvo nezakonit otkaz, potom mobing nakon presude da ga se mora vratiti na posao, pa ataci stranačkih botova i portala, anonimne prijave partijskih jurišnika, tko zna što sve još ne.
Uz sve to zanimljivo je i kako je optužnica, temeljem koje se Begića trpa u zatvor, pripremana. Spakirana je, valjda je to slučajnost, kada je, kao kandidat stranaka okupljenih oko SDP-a nakon izbora 2018. godine, trebao postati premijer Zeničko-dobojskog kantona. U isto vrijeme su, opet valjda slučajno, istražne radnje pokrenute protiv još dvojice esdepeovaca čijim imenima se operiralo kao također potencijalnim kantonalnim premijerima. I na koncu, a valjda je i to slučajnost, pripremnim radnjama za podizanje optužnice protiv Begića su rukovodili ljudi koji su odmah nakon što su ga odradili uhljebljeni na plaćene pozicije u Elektroprivredi BiH – čisto da se, i za sitnu lovu, ne mrcvare na jaslama državnog budžeta.
Slučaj Begić, osim toga, svjedoči i da je partijsko-tužiteljsko-sudačka kancerogena hobotnica metastazirala toliko da joj se je, imaju li pik na vas, gotovo i ne možete oduprijeti
A čime su se „istražitelji“ služili kako bi eliminirali opasnog protivnika SDA, pa onda valjda i neprijatelja Bošnjaka, posvjedočio je nekadašnji vozač gospođe koja je nakon Begića zasjela u njegovu direktorsku fotelju. Kao svjedok tužiteljstva, naime, vozač je odbio prodati dušu vragu i tovariti nevinu čovjeku ono na što su ga njegova pretpostavljena i istražiteljski federalni muvator nagovarali. Na sudu je, da pojasnim, izjavio da su ga inspektor Kovač i tadašnja direktorica Zavoda, koji su se, kako je pojasnio, zbog pakiranja Begiću i sami često sastajali, prisiljavali da dade izjavu koja bi bivšeg direktora kompromitirala i onemogućila u kandidiranju na parlamentarnim izborima. Budući u prljavim poslovima odbio i sam sudjelovati, siroti vozač je postao predmet mobinga koji mu je i samom život zagorčavao.
Naravno, progon Begića time nije i završen. Za ostatak osvete su se, kako i dolikuje, pobrinuli SDA operativci u federalnom parlamentu. No, ovom zgodom o tome ne bih, osim ako me mozgovi operacije „Begić“ u najvišem zakonodavnom tijelu Federacije ne primoraju.
Ali, i time bih završio, policijsko-tužilačko-sudski progon Senaida Begića nije samo lekcija njemu nego i poruka svima ostalima što ih čeka drznu li se stati na put „patriotima“ iz obiteljskog kruga Sebije i Baketa. A s njima bi, k’o biva, trebali u Evropu. Ajme nama.
Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.
Slavo Kukić/Depo portal
