Misle etnonacionalisti da se kritika njihova beščašća može zaustaviti tako što će se na one, koji im se ušutjeti ne daju, obrušiti preko lokalnih internet portalčića koje su s ciljem njihova primirivanja i pokrenuli. To bi, uostalom, mogao biti razlog zašto sam zadnjih dana i tjedana i sam na udaru anonimnih piskarala na portalima koji su toliko utjecajni da im ni ime ne uspjeh upamtiti – a da i jesam ne bih im ga spominjao. Jer, niti su toga vrijedni, niti kao vrijednost želim promovirati medijski drek. Ali zato svojom obvezom smatram potrebu javnog demaskiranja onog što njihovi nalogodavci čine – i što uvijaju u celofan brige za interese naroda o kojem tobože skrbe.
Ovaj sam put motiviran nečim što se dogodi kod zapadnih nam susjeda. U Rijeci sljedbenici talijanskog fašizma, na stogodišnjicu njezine okupacije, izvjesiše zastavu Kraljevine Italije pod kojom je prije stotinu godina fašistički udar na ovaj hrvatski grad i izvršen. Na provokaciju talijanskih fašista vrlo energično odgovoriše hrvatske vlasti, a prvi čovjek tamošnje vlade izjavi kako to u njegovoj zemlji ne prolazi jer je ona „ozbiljna pravna država“ i ne dopušta fašističkom polusvijetu da joj ruši dignitet.
Svaka čast. Čovjek načas pomisli kako je hrvatski premijer održao pravu lekciju fašistima. No, problem je što vlast, koju on personificira, ne reagira na isti način i prema slavljenju fašizma koji je u prvoj polovici prošlog stoljeća iznjedren u vlastitoj joj zemlji. Naprotiv, komisije i rasprave sudova, ustavnih i inih, su joj instrumenti kojima priču o ustaškim jurišnicima, ponekad i do neukusa, redovito razvodnjava. A ne vidim da je zabrinuta i zbog toga što se ustaške glavešine još uvijek šepure i s ovu stranu državne međe. U nazivima mostarskih, ali i ulica u nekim drugim bosanskohercegovačkim gradovima i čaršijama. I svaki put tamo gdje apsolutnu kontrolu nad pojavama i procesima ima sestrinska partija, za neke čak i partijska ekspozitura u BiH stranke koja obnaša vlast u Hrvatskoj,.
Dupli aršini, reklo bi se. No, to je već tema za neku drugu priču. Što se, pak, ove tiče, ni pol muke da BiH ima posla samo s fašističkim glavešinama – ustaškim i četničkim u istoj mjeri – iz Drugog svjetskog rata. Jer, problem je što u njoj fašizam, u nešto izmijenjenoj formi u odnosu na ondašnji, cvjeta i danas – i što mu svi mi zajedno svjedočimo bukvalno svaki dan. Ali i što, na našu zajedničku žalost, prema njemu pokazujemo sve veće razumijevanje. Što ga fašizmom i ne doživljavamo nego uobičajenom manifestacijom političkih, pa čak i građanskih i ljudskih prava u najširem značenju.
Pogledajte, uostalom, a sve manje je onih koji se zbog toga specijalno uzbuđuju, što sve čini jedan od članova Predsjedništva BiH. Milorad Dodik. Zar sve to nema fašistoidnu patinu? Ima, i te kako! K tome još i kopču s fašizmom, onim s velikosrpskim podtekstom. S onim koji je sebi u zadaću, zbog ideje velike Srbije, stavio destruiranje i razbijanje BiH.
Zaludu poruke ohrabrenja kako se nitko ozbiljan više ne plaši Dodikovih prijetnji – kako je priča o ukidanju Oružanih snaga, Uprave za neizravno oporezivanje, SIPA-e, OSA-e i inih pucanj u prazno jer je ono nemoguće bez općedruštvenog konsenzusa. Zaludu tješenje građana kako državne institucije mogu i bez SNSD-a, ali i kako struktura nove vlasti nije nezamisliva bez Dodika i njegovih. Zaludu, na koncu, i upozorenja OHR-a kako su prijetnje raštimavanjem države antidajtonsko djelovanje – i kako neće ostati bez odgovora svijeta.
Ništa od toga, barem zasad, lidera SNSD ne zaustavlja – niti ga tjera na razmišljanje je li vrijeme za „promjenu ćurka“. Dojam je, dapače, da razinu vlastite drskosti on stalno podiže, ali i da poticaje za to dobiva sa strane. Iz Moskve i Beograda prije svega. Malo je vjerojatno da bi se, da nije tako, usudio prkositi kako bi, u slučaju da uvjet za ulazak BiH u EU bude uvođenje sankcija Rusiji, izabrao Rusiju a ne evropsku budućnost zemlje i njezinih građana. Kao što je malo vjerojatno da bi, da iza njega ne stoji Beograd, pravio cirkuse poput najnovijeg drvarskoga. Uostalom, prvi čovjek istočnih susjeda je i drvarski „Dan sjećanja“, baš kao što je to činjeno prije tridesetak godina, iskoristio kao povod za novo svesrpsko zbijanje redova. Zar u prilog tome ne govore i tamo lansirane mu poruke da Srbi moraju biti jedni uz druge, da će Srbija štititi svoj narod gdje god da je, i tome slične? I zar one, gotovo pa neodoljivo, ne asociraju na Miloševićeve gazimestanske da „Srbe ne sme niko da bije“?
Je li sve to jasno i svijetu? Vrag bi ga više znao. Po nekim detaljima bi se reklo – jeste, barem jednom njegovu dijelu, barem onima koji još uvijek imaju snage postojeće trendove promijeniti. Ne treba isključiti da je baš na to, u komentaru za jedan njemački medij, mislio i Schwarz-Schilling, bivši visoki predstavnik u BiH od kojega se, uz ostalo, moglo čuti kako Evropa definitivno nije u stanju adekvatno uzvratiti Dodiku – i kako su na to, iako su se iz bosanskohercegovačke priče izvukle prije više godina, ponovo primorane SAD.
Naravno, nije vremešni Nijemac ništa od navedenog rekao napamet. Naprotiv, za to je imao debele razloge a, kako stvari stoje, i inpute puno detaljnije od mnogih drugih. Imao je, recimo, ako informacija koju prenesoše mediji, podatak s Vijeća za implementaciju mira, da britanski zahtjev kako se Dodiku treba uputiti jasna poruka da mu rušenje institucija BiH neće biti oprošteno nije naišao na odobravanje drugih – Francuza i delegacije EU prije svega. Imao je, osim toga, dojavu da je stavove s Rusima u vezi s NATO integracijama, i mimo zahtjeva na kome su istrajavali Amerikanci, usuglasio, nitko drugi do gospodin Wigemark, u to vrijeme prvi čovjek Delegacije EU u BiH.
S druge strane, nije nikakva mudrost da SAD ovaj dio Evrope, pa i BiH u njegovu sastavu, ne kane – a, ruku na srce, i ne smiju – tek tako prepustiti ruskom utjecaju. I baš u tome treba tražiti razlog zašto su, nakon višegodišnjega kibiciranja sa strane, u balkansku misiju ponovo poslale jedno od svojih najjačih imena – pomoćnika državnog tajnika. Ali i razlog da gospodin Palmer bosanskohercegovačkim etnošerifima u prvim danima svoga novog američkog zadatka dade do znanja kako Daytonski sporazum u američkim krugovima, koji su ga prije četvrt stoljeća i oblikovali, „nikad nije bio zamišljen kao fiksni okvir“, nešto što nije podložno promjenama.
No, vrlo brzo je i Palmeru i ostatku američke državne administracije dano do znanja da njihov balkanski, pa i bosanskohercegovački plan neće ići bez otpora – velikih da veći ni ne mogu biti. To se, uostalom, dalo zaključiti i iz prvih banjalučkih reakcija na Palmerove stavove o Daytonu – posebno onaj da on nije ni vječan, ni nepromjenjiv. Što se, uzvrati mu Dodik, tiče RS-a, Daytonski sporazum ima potporu u izvornom obliku – i nikakvu više. Jer, promijeniti ga nije moguće jedino bez političke volje Republike Srpke – a nje, veli, „nije bilo ni kada su pokušavali vršiti pritisak i ucjenjivati ljude“, kamo li danas. I utoliko je, dodaju, Amerikancima angažman Palmera samo nepotrebni trošak. Jer, pojašnjava premijer RS-a, njegovo slanje ovdje za „RS ne znači baš ništa“.
Ni pol muke, međutim, da su Dodik i oni koji mu aplaudiraju i jedini. Jer, dojam je, i s ovu stranu entitetske crte je masa onih koji mu pomažu da s političkim, posebice etničkim, talasanjem ne posustaje. U prilog tome, uostalom, svjedoči i svakodnevica – ono što čine lideri SDA i HDZ prije svega. U prilog tome, ako se već hoće, svjedoči i netom okončani kongres SDA. Ali, u kontekstu ove analize o njemu, kao i „umotvorinama“ kojima vijek vlastitog trajanja produžava „prvi u Hrvata“, ne bih. To, doduše, ne znači da će kritičkog propitivanja, i jedan i drugi, biti i pošteđeni. Naprotiv. Vrlo brzo na red dolaze i sami. I oni i pasjaluk kojeg narodu bosanskom i hercegovačkom svakodnevno serviraju – pa i najnovija kongresna Deklaracija SDA.
Uostalom, na njih je, podjednako kao i na Dodika, mislio i bivši šef Misije OESS-a prilikom napuštanja naše zemlje – i dužnosti koju je godinama u njoj obnašao. Prisjetimo se, gospodin Bruce Berton tada, među inim, ustvrdi kako je BiH „zaglavljena u konstantnom krugu političkih previranja, uzrokovanih od lidera koji nisu zainteresirani“ za njezinu budućnost. Koji, naprotiv, „koriste degradirajuću retoriku i izmišljene krize koje produbljuju nepovjerenje i drže ovu državu u pat poziciji.“ I bosanskohercegovačkim građanima poruči kako je krajnje vrijeme da se iz toga, do zla Boga začaranog kruga iziđe.
Nije, doduše, Berton ponudio i recept kako iz začaranog kruga i izići? Možda je, tko zna, mislio kako to moraju učiniti građani BiH – i kako umjesto njih to ne može učiniti nitko drugi. A možda je – ili je o tome kao Amerikanac puno više od ostalih i znao – i sam pogled upirao u američku administraciju i motive koji bi nju mogli pokrenuti. Baš kao što, dok ovaj tekst pišem, upirem ja. I nije da to činim bez razloga. Potpuno suprotno, motivira me uvjerenje da na žulj, pa i u definitivni kraj, povampirenom etnofašizmu u ovoj zemlji, i u njezinu okruženju dakako, odluče li to, u ovom momentu učinkovito stati mogu jedino Amerikanci. Bez njih, nažalost, svi mi zajedno s njim ćemo, što bi narod rekao, još godinama morati kuburiti.
Akademik Slavo Kukić
