U nedavnoj kafe-polemici izgovorih jednu, gotovo heretičku – da će, iako to osobno ne priželjkujem, vladajuća partija zapadnih susjeda na izborima početkom srpnja imati rezultat kao i na prethodnima.
Nemoguće, čujem od prijatelja. Jer, više od polovice ministara tamošnje vlade je u njezinu prethodnom mandatu osuđeno za kriminal i korupciju, a na promjenu upućuju rezultati i posljednjih predsjedničkih izbora. Možda su u pravu. No, i dogodi li se pad tamošnjega HDZ-a, neće biti ni blizu onom kakav bi, zbog rezultata njegova vladanja, morao.
A i u tom slučaju, poprilično sam uvjeren, i dalje je najbliži mogućnosti da formira novu izvršnu vlast. Jer, ne vjerujem da bi svi ti desni ekstremisti, među kojima je hrpa sljedbenika i endehazijske filozofije, a prema istraživanjima oni su treći blok po utjecaju u biračkom tijelu, u poslijeizbornom svrstavanju pod ikakvim uvjetima prihvatili savez sa socijaldemokratima i drugim dijelovima hrvatske, pretežito lijeve koalicijske grupacije.
Ništa se, dakako, neće dogoditi ni nakon izbora kod istočnih susjeda za tjedan dana. Dapače, izborna apstinencija tamošnje oporbe će Vučića i njegove dodatno učvrstiti u sedlu vlasti i oponente u srbijanskomu parlamentu svesti na razinu ikebane kakva se u višestranačkim političkim ambijentima rijetko dade sresti. I velikosrpsku ideologiju u svijetu osnažiti kao prirodan stil života, nikako i karcinom prošlih stoljeća koji je tijelo srbijanske nacije vrlo ozbiljno napao u dvadesetprvom.
Bosanskohercegovačko okruženje, dakle, što se moje procjene tiče, i slijedeće četiri godine nastavlja „guslati“ po starom. A Bosna i Hercegovina? I ona ide ususret izborima, istina lokalnim. Ima li ona razloga očekivati promjenu kursa?
Iz pozicije zdrave pameti razlozi za to su snažniji nego i kod istočnih i kod zapadnih susjeda. Jer, njezina se nacionalistička oligarhija, koja ju je, uz to što joj se na leđa natovarila čitavih četvrt stoljeća, zajahala i prethodne četiri godine, ne može pohvaliti bukvalno ničim što bi je preporučilo. Dapače, svaki dan se redaju afere koje bi je, i to u svim formama njezine etničke manifestacije, normalnu svijetu ogadile za sva vremena.
I stoga, da bi se izrečene sudove potkrijepilo nije potrebna inventura četverogodišnjeg perioda koja bi, bez dvojbi, izazvala potrese i u mnogo stabilnijim društvima. Dovoljan je, naprotiv, i kriminal koji je u najsvježijoj memoriji – onaj iz zadnjih nekoliko mjeseci.
Korona kriza je, recimo, sve dijelove svijeta, i zemlje na svim njegovim meridijanima, natjerala na koncentriranje društvene energije na obranu od nepoznatog, a po život ljudi opasna virusa. Ovdje, međutim, politički mešetari su virus koronu prepoznali kao bogomdanu priliku za novu pljačku. Zanemarimo cirkus u vezi s nabavkama zaštitnih maski i još koječega – iako, ono što je i tu činjeno je kriminal kakav proći može samo ovdje. Zanemarimo, ponavljam, jer taj cirkus je mala maca prema drugim akcijama „zaštitnika“ nacionalnih interesa.
Na respiratore, primjerice, koji ne služe nikome, i na način za koji se na istom mjestu završava svugdje u svijetu – u zatvoru, u Federaciji BiH je spiskano 10,5 miliona – i to ne feninga nego konvertibilnih maraka. Sličan kriminal se, možda i gori – ako je vjerovati onom što se ovih dana dade čuti i pročitati – događao i u Republici Srpskoj. Jer, tamo se društvenim novcem balahalo i u vezi s respiratorima i u vezi s „bolnicama“, svatovskim šatorima koji su za bolnice narodu prodavani, a za koje su izdvajani milioni društvenoga novca.
Foto: Sa dočeka “Fikretovih respiratora”
Ili, mjesecima je javnost uvjeravana kako je u vezi s Aluminijem, u kojem su dubioze od preko 400 miliona nadmašile vrijednost njegova kapitala – i u kojem je kriminal višestruko veći od ovog koronskoga – učinjeno sve što je uopće bilo moguće. I da je uključivanje u priču nekakva kinesko-izraelskog konzorcija maksimum kojeg se dalo izvući.
Svjetlost dana ovih dana je, međutim, ugledalo izviješće financijske policije koje na slučaj uništenog mostarskog giganta baca sasvim drugo svjetlo. I svjedoči da se nije radilo ni o kakvoj, kako ju je družina „zaštitnika“ hrvatskih nacionalnih interesa predstavljala, „akciji spašavanja“, nego o rijetko viđenoj pljački koja je bez egzistencije ostavila novih u Aluminiju zaposlenih 1.000 ljudi, ali i u muke bacila još četiri-pet tisuća njegovih kooperanata.
I ne samo to. Poprilično sam siguran da bacanje prašine u oči predstavlja i priča o kinesko-izraelskom konzorciju kao „daru s neba“ kako bi se spasilo što se spasiti dade. Bojim se, naprotiv, da bi vrijeme, na koje se i neće bogzna kako dugo čekati, moglo potvrditi bojazni s kojima se i danas operira – da je i „spasilački konzorcij“ samo paravan iza kojeg se kriju domaći pljačkaši. Koji fantomske strane kompanije koriste kao najobičniji instrument pljačke i onoga što još nije opljačkano.
Baš kao što su neke druge instrumente koristili u uništavanju mostarskog Sokola, zahvaljujući čemu je bez prava na rad ostalo preko 8.000 hercegovačkog svijeta. I da sve to sirotu narodu „prodaju“ kao krunski argument, a i razlog da ih se podrži kako bi s istom operacijom mogli i nastaviti.
Dovoljan je, hoću reći, i kriminal koji BiH potresa u ovom momentu – ne uzimajući u obzir i onaj, a on je mnogo veći, koji se događao u prethodne četiri godine – pa da se njegovim političkim pokroviteljima i izravnim akterima, koji su još uvijek na državnim i inim jaslama, zauvijek okrenu leđa. Hoće li se, međutim, to i dogoditi?
Pita li se mene – neće. Pod uvjetom, dakako, da izbora uopće bude. Jer, pošteno govoreći, u ovom momentu nitko ne može jamčiti da će do njih, u vrijeme kako to propisuju Ustav i zakon, pa ni mjesec nakon toga kako je obznanila Centralna izborna komisija, i doći. Zašto? Zato što, maksimalno skraćeno, nacionalističkoj troglavoj nemani, ili barem njezinu najznačajnijem dijelu, oni baš i ne odgovaraju.
SDA, recimo, ionako ima problem sa snažnom građanskom opozicijom, a afere, u koje je zadnjih godinu dana zaglibila – u aferama poznatima pod kodnim nazivima Asim i Respiratori posebice – ga samo dodatno pojačavaju. I dobro bi joj došlo hlađenje terena od najmanje godinu, još bolje dvije, kako bi na njih barem dijelom bilo zaboravljeno.
Vjerovao sam, potom, a o tome nerijetko i javno zborio, da je korona kriza pomogla Dodiku i njegovima da utjecaj u biračkom tijelu dodatno ojačaju. Obznanjivanje kriminala, međutim, u vezi sa šatorskom „bolnicom“, nabavkom respiratora, potom i informacija da je entitetski Fond zdravstvenog osiguranja bez tendera spiskao preko 26 miliona maraka, bi raspoloženje biračkoga tijela moglo poprilično promijeniti. I stoga nisam daleko od uvjerenja da, što god iz SNSD u javnosti zborili, odlaganje izbora nije ideja koja je strana i njima.
“Mobilna bolnica” u RS
Zapravo, što se „zaštitnika“ nacionalnih interesa tiče, specijalnih razloga za upiranje u kola odlaganja izbora nema jedino HDZ. Istina, dobro bi mu došlo da najnovije informacije o Aluminiju nisu obznanjene do listopada. Ali, ako je temeljem iskustva suditi, do tada će mu biti oproštena i zaboravljena i ta pljačka – kao što su mu, zbog „viših“ interesa i ciljeva dakako, oproštene i zaboravljene i sve dosadašnje.
Ako, pak, izbora i bude, ni na njima se nikakva čudesa neće dogoditi – niti će se nakon njih, barem ne u većem dijelu zemlje, išta bitno promijeniti. Zapravo, ceh bi, zbog onoga što je prethodne četiri godine činila, a zbog snažne građanske oporbe, ponegdje mogla platiti jedino SDA, malo je vjerojatno i njezini hrvatski i srpski pajtaši.
Zašto? Zato što, prije svega, etnonacionalistička bratija ima debelo iskustvo kako siroti svijet, usprkos svemu, ponovo prevesti „žednog preko vode“. I za njim će, živi bili pa vidjeli, a to svjedoči i vrijeme današnje, posegnuti i u studenom.
SNSD bi, recimo, slijedećih mjeseci narod mogao šamarati presudama Ustavnoga suda, kojima mu se ne dopušta destruiranje zemlje i pripisivanje RS-u epiteta države. I uvjeravati ga, što čini i danas, da su one i protiv RS-a i protiv srpskog naroda. SDA je slučaj Novalić i prethodnih dana koristila kao krunski dokaz ujdurme protiv Bošnjaka, a uz sve ostalo će ga, bez da se zacrveni na pitanja o tome gdje završiše pare od respiratora, eksploatirati i slijedećih mjeseci. HDZ će, na koncu, i dalje jahati oprobana „konja“, Ustav i Izborni zakon, kao dokaz pokušaja oduzimanja Hrvatima pozicije jednakopravnog i konstitutivnog naroda.
Sve to, i još štošta, će biti iskorišteno kako bi se na sve tri strane izazvala nova homogenizacija biračkog tijela po principu „na okup braćo“ – Bošnjaci, Srbi, Hrvati. Jer, u protivnom bi nas moglo i nestati.
Naravno, zatreba li, neće se bježati ni od oprobane prakse guranja u kola svojih dugogodišnjih partnera, kakva se mogla vidjeti i ovih dana, u slučaju izglasavanja nepovjerenja jednom od ministara SNSD-a u Vijeću ministara. Nisu zahtjev za njegovu smjenu, uz SNSD koji ju je na sva zvona prvi i najavljivao, podržali ni HDZ i SDA. I nije razlog tome ljubav prema Miloradu i njegovima.
Naprotiv, učinili su to zbog sebe samih, i to zbog dvije grupe razloga. S jedne strane, vlastitim košarcima su i sami do grla zatrpani. I s druge, bez košaraca SNSD-a i njihove potpore u životnu opasnost, koliko sutra, mogu doći i sami. A vlastiti opstanak im je, i njih i njihove partije, da se poslužim jezikom jednog od „zaštitnika“ nacionalnih interesa, važniji čak i od opstanka države. I naroda, vlastitog dakako.
A narod, k’o narod. Opet će im u laž povjerovati. Kao i stotinu puta u prethodnih 30 godina.
akademik Slavo Kukić/Inforadar.ba
