O srebreničkim najudaljenijim selima Luka i Krušev do se obično govori zimi, kada su veliki snjegovi i kada su, najčešće, putevi do sela neprohodni, a mještani, ako se slučajno razbole, kako sami kažu, pomoć očekuju jedino od Boga.
Ovih dana u selu Luka bruje teške mašine, jer mještani su riješili da prije prvog snijega probiju, tucanikom naspu i uvaljaju puteve do nekoliko kuća kojima se do sada moglo prići samo pješke ili na konju.
To je blizu 750 metara makadamskog puta.
Put se radi u dva pravca, jedan u dužini od 340 metara koji povezuje četiri kuće, a drugi pravac je u dužini od 480 metara i on će omogućiti pristup motornim vozilom pet do šest kuća. Vrijednost ovih radova je oko 75000 maraka i sve finansiraju stanovnici sela Luka uz pomoć svojih prijatelja.
Radovi bi trebali biti završeni u narednih nekoliko dana.
Opština Srebrenica ni bilo koja druga državna ili entitetska institucija im nije pomogla.
Nisu Lučani i Kruševci, kažu, ni navikli da dobivaju pomoć i podršku u tzv. „održivom povratku“, tako da u ova planinska sela nije stigao ni jedan traktor ili druga veće mašina koja bi im olakšala život i pripomogla u obradi zemlje.
Četvororazredna škola, koju su imali i prije rata, obnovljena je donacijom još prije 16 godina, ali vlast se nikad nije potrudila da škola i proradi. Ono malo djece što je bilo u selu moralo se odseliti. U Luci danas je samo jedno dijete školskog uzrasta koje roditelji svakodnevno voze do tridesetak kilometara, šumskim putem udaljene škole u selu Podravanje dok u Krušev dolu nema djece.
Prosjek starosti je vrlo visok i selu prijeti izumiranje.
Daleko smo od očiju tako i od srca, po narodnoj izreci kažu Lučani i navode da ih se vlasti sjete samo pred izbore kada ima trebaju glasovi.
