Muslimani i katolici obnavljaju Gospino svetište u Olovu: Bosne će biti uvijek

I obrnuto, kako piše britanski historičar Noel Malcolm, zabilježeni su slučajevi kada su kršćani pozivali muslimanske derviše da čitaju Kur’an nad njihovim teškim bolesnicima ne bi li ih izliječili.I jedan drugi putnik, više od dva stoljeća kasnije, biti iznenađen kada je vidio da muslimani na fesovima nose amajlije koje im “često blagoslivljali franjevci”.

Kraljica Katarina i fra Divković

Zato, iako mnogima jeste, Olovljanima nije čudo da su ovdašnji muslimani, Bošnjaci među prvima pristigli u pomoć nakon što su početkom prošlog mjeseca, a poslije čak 50 godina čekanja, započeli pripremni radovi na rekonstrukciji čuvenog Svetišta Gospe Olovske, koje uživa reputaciju najstarijeg marijanskog svetišta na Balkanu!

No, značaj tog nacionalnog spomenika BiH seže duboko u temelje Bosne i bosanske državnosti, kulture, duhovnosti... Naime, postojanje crkve u Gorjem Olovu je još 10. aprila 1454. godine zabilježio Dubrovački ljetopis. Spominje se, o čemu svjedoči ploča na ulazu, pomirenje čuvenog Hercega Stjepana Konače s Dubrovnikom i sa svojim zetom bosanskim kraljem, pa su njegove kćeri, čuvena Katarina Kosača, bosanska kraljica, kao i njezina sestra Marija, poslale darove Gospinoj crkvi u Olovo.

No, uz samostan u Olovu veže se i ime fra Matije Divkovića, po Midhatu Begiću, “utemeljitelju kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine”, koji je ovdje umro i ukopan je, iako se ne zna za tačno grobno mjesto.

Ako ni zbog čeg drugog, onda zbog bosanskih kraljeva, kraljice Katarine, te fra Matije Divkovića, dobrih franjevaca i Bošnjana, ovo mora biti mjesto hodočašća i susreta svih onih koji vole ovu zemlju. Zato je ovo mjesto neobično važno da se s ovog mjesta pošalju značajne poruke za budućnost BiH!

A ovdašnji dobrosusjedski odnosi stoje na čvrstim temeljima, što se ne bi moglo reći za crkvu koja treba rekonstrukciju. Ne samo da je fra Berislav Kalfić, kako sjećaju ovdašnji Bošnjaci, ponudio da se u crkvi obavlja džuma-namaz nakon što je obližnja džamija tokom agresije sedam puta bila gađana, već franjevci pamte i Nailu Halilović koja je tokom rata zvonila na zvoniku Gospe Olovske, a i danas njezina sestra Senija Degirmendžić tzv. neslužbena domaćica u svećeničkoj kući i svetištu čije ključeve čuva.

Svjedočili smo ovih dana iskrenu radost olovskih Bošnjaka koji se, zajedno s 200-totinjak ovdašnjih katolika (iako samom svetištu gravitira tek njih 10), očekuju da će i vlasti na višim razinama prepoznati značaj ovog projekta i učiniti sve da budu osigurana sredstva za to plemenito djelo. Iskrenost tih odnosa svojim primjerom i porukama potvrđuju upravitelj svetišta fra Ilija Božić i glavni imam Esad ef. Pepić.

Zaista, slika vjerskih prvaka kako zajedno šetaju i razgovaraju, naznaka su sretnijih vremena i izvjesnije budućnosti naše Bosne i Hercegovine.

“Projekt sanacije ove crkve se planira unutar 50-tak godina, od kada su se uočile prve pukotine na crkvi. Mogućnosti nisu dozvoljavale da se pristupi ozbiljnije ovom projektu. Zadnjih pet godina smo uspjeli uraditi kompletnu dokumentaciju, brojna mjerenja i monitoring, a napravljen je prvo idejni projekt koji je odobrilo nadležno ministarstvo kulture, Zavod za zaštitu spomenika FBiH, te Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika”, započinje fra Ilija.

S iznimnim poštivanjem govori o pomoći Općine Olovo na čelu sa Đemalom Memagićem i susjedima, koji su se stavili na raspolaganje.

“Strojevi su bili veliki. Čak smo morali rušiti zidove susjedima da bi stroj prošao. Niko nije bio protiv. Svi kažu da im je drago da se nešto događa i da se nešto radi. Na kraju krajeva, to je na neki način sigurnost ljudima u Bosni i Olovu da neko razmišlja da ovdje još uvijek treba biti, da ovdje treba opstati, da ovdje treba živjeti. To je i sigurnost običnom čovjeku da se razmišlja pozitivno, unaprijed, o budućnosti… Da nisu Bosna i Olovo izbrisani, da će ovo još uvijek biti“, naglašava fra Ilija.

Pojašnjava dalje da je projekt rekonstrukcije svetišta dugotrajan. Sad su tu pripadnici inižerijskog sastava Oružanih snaga BiH koji pripremaju teren za ostale radove. Momci vele da nisu umorni i da ovaj projekt s radošću rade. Naime, s obzirom da se crkva nalazi na temeljima stare, koji su bili drveni, te da nisu izgrađeni svi sadržaji po originalom projektu češkog arhitekte Karla Paržika iz 1925. godine, dolazi do slijeganja tla, pa zidovi pucaju, što smo posvjedočili. Postoji čak opasnost od njezina urušavanja! U kompliciranom procesu, bit će, uz ostalo, potrebo kopati temelje i zalijevati ih betonom.

“Ako bude postojala volja institucija, neophodno je pristupiti sanaciji temelja crkve. To je najpotrebnije u ovom trenutku. Poslije bi išla sanacija konstrukcije, pukotina krovišta, te  izgradnja dvije kule po originalom Paržikovom projektu. Ima dosta toga. Prijeko je potrebno da imamo više razumijevanja naših institucija, da sačuvamo spomenik kulture“, napominje Božić.

Ovdašnji čovjek je, kaže nam efendija Pepić, s radošću je primio informaciju da se radi zaštita ovog objekata.

“Drago mi je da to čujem. To je nešto što smo očekivali od našeg olovskog čovjeka, ne smo da pozdravi izgradnju, već i da pomogne. Imamo jednu stvar u vidu. Ovo su naši objekti. Ovo su naše crkve, naše povijesti i naše budućnosti… “, rekao nam ef. Pepić.

On je iskoristio i neke osobne kontakte u Turskoj kako bi se, pored izgradnje centralne džamije u gradu, pomogla i obnova crkve.

“Postoje ideje samoinicijativnog pomaganja. Institucionalno smo, također, spremni i želimo pomoći. Zbratimili smo se s turskom općinom Kirşehir i gradimo centralnu džamiju i kompleks u gradu. Zamolili smo ih da daju svoj doprinos i rekonstrukciji olovske crkve. Tako je mi muslimani zovemo, “olovska crkva”, jer je ona i naša crkva. Rekli su da stoje na raspolaganju. Nije ih iznenadio taj prijedlog od nas. Rekao sam fra Iliji, u onom dijelu gdje bude smatrao da možemo pomoći, naša obaveza je da pomognemo“, veli glavni imam Olova.

Ponos Olova

Bošnjaci – muslimani štuju Gospu Olovsku na svoj način. To će vam ovdje svi reći. Načelnik Olova Đemal Memagić veli da su vrata grada Olova otvorena za sve dobre ljude, a posebno hodočasnike Gospe Olovske.

“Znam sva dešavanja oko Gospe. Muslimanske kuće u Gornjem Olovu uvijek su bile pune katoličkog življa. Znalo se ko kome dolazi, spavalo se tu, zajednički se slavila ta Gospa po čaršiji i oko crkve. Ako hoćete da imate i grad, morate imati neku tradiciju. Mi imamo Gospu Olovsku koja je ponos Olova! Ja kao načelnik činim sve što se može da pomognemo svetištu, kroz osiguranje prilaza, vodovoda, u proces rekonstrukcije, sve što treba. Tretiramo crkvu isto ko i naše džamije“, kaže načelnik Memagić, najavljujući podršku Općine, ali i privrednika Olova, među kojima je sam kao vlasnik kompanije s prestižnim brendom “Alma Ras”.

Uz svetište Gospe Olovske, stećke, Bakićku crkvu, ljekovite vode i druge sadržaje, Memagić priželjkuje ozbiljniji razvoj turizma ovog kraja. Sve je to, navodi, jeste dokaza da Olovo postoji od davnina.

A svetište Gospe Olovske, svjedoči nam i fra Ilija, i danas posjećuju svi.

“Olovo ne spada među ona svetišta koja su vrlo posjećena. To je intimno, malo svetište gdje uistinu dolaze ljudi koji imaju tu unutarnju potrebu, za Bogom, za sobom, svojom dušom. Naravno, tu dolaze sve tri religije. Dakle u zadnjih šest godina koliko sam ja ovdje, susretao sam i muslimane, Srbe, katolike. I muslimani i pravoslavni dolaze i obavljaju molitvu na svoj način. Čak nekada ne traže svećenike. Jednostavno, u tišini budu tu, obiđu i, kako sam vidio, odlaze smireni, opušteni i dolaze opet“, veli fra Ilija.

“Ovo je olovska Gospa. I mi to s ponosom ističemo. Ona nije ni sarajevska ni mostarska ni banjalučka. Svako ima priliku da ovdje dođe posjeti ovo zdanje. Drago mi je da dolaze svi. Ovo je zdanje dobra, suživota i naše historije. Ova crkva je dokaz da su živjeli i žive katolici. Oni su naši sunarodnjaci, naši sugrađani, naši ljudi”, reći će ef. Pepić.

Zato ovo mjesto tako iskreno šalje one danas nasušno važne poruke. To su poruke mira i jedinog mogućeg načina života ovdje – u zajedništvu i dobroti. To je mjesto susreta nas samih, sa sobom.

“Mi ovdje nismo glumci. Mi ne govorimo po volji slušateljstva, čitateljstva. Ne šaljemo poruku zarad poena. Nama to nije potrebno. Mi živimo jedim normalnim životom. Kao što fra Ilija može da u mantiji prošeta Olovom, da ga ljudi s ushićenjem, baš u toj odori, doživljavaju kao svog, tako i ja hodam s ahmedijom, slobodno. Ovo je grad slobode, grad u kojem ste slobodni bez obzira na vjeruju. Olovski čovjek nema problem s tim. Ovdje se samo jedno prepoznaje koliko dobra u sebi možete da imate, da ga pokažete i ponudite”, govori ef. Pepić.

Fra Ilija će nadopuniti Esada ef. kazujući da su međuljudski i međureligijski odnosi u Bosni, što se tiče običnih ljudi i vjerskih službenika, uvijek bili dobri.

“No, ako je ovo primjer dobrih odnosa, vrlo rado će čovjek i reći da nikada ovdje nije bilo problema. Kroz povijest su uvijek muslimani bili dobri domaćini našim hodočasnicima iz cijele BiH. Uvijek su otvarali svoje kuće, primali ih i na konak i na ručak, na kavu, gdje su se vezala i prijateljstva, koja i dan danas traju. Susjedi su bili dobri domaćini. To se nastavlja. Što je u čovjeku pozitivno, što je prisutno, to se ne može promijeniti preko noći”, naglasio je. Što se tiče politike, poručuje, “riba uvijek smrdi od glave”, pa je potrebno izaći iz Sarajeva i proći kroz Olovo i srednju Bosnu da bi se vidjeli  kako ljudi itekako lijepo žive i sarađuju.

Ef. Pepić ističe činjenicu da su i u najtežim vremenima postojale snage koje su branile i čuvale svetinje.

“U ovom gradu su sačuvane crkve. Crkva u Gornjem Olovu je, hvala Bogu, ostalo netaknuta. Srpska vojska je nije oštetila. Srpska pravoslavna crkva je ostala onako kako je i ušla u rat.  Naša džamija je sedam puta bila pogođena, nije bila u upotrebi tokom agresije. No, pokojni fra Berislavu Kalfiću je došao mom prethodniku, imamu Veliću ovdje u Olovu i ponudio crkvu da muslimani u njoj mogu petkom obavljati svoju molitvu u sigurnosti. Muslimani to nisu prihvatili samo zato što su se bojali da bi onda, zbog njih, i crkva mogla stradati. To je gest koji zavrjeđuje pažnju, jer on oslikava jednu lijepu sliku Olova”, prisjeća se Esad ef.

Bosanske budaleštine

Načelnik Memagić podvlači da činjenicu da su sve kuće i džamije bile porušene u Olovu, a crkve nisu dirnute. Ovo, veli, posebno cijene Hrvati iz Vareša i drugih područja.

“Naša poruka odavde, iz Olova, je jednostavna. Pustite budalaštine, pustite interesne sfere. Sve što se radi, radi se radi interesa pojedinih ljudi. To je vidljivo. Narod nije zavađen toliko koliki utisak u javnosti. Ovo su lični interesi stvaranja nekih parohija, teritorija. To neće nikad uspjeti. Bosna ima svoju tradiciju. Bošnjaci nisu za to i nećemo to nikada dozvoliti. To što se desilo, desilo se. Treba oprostiti, a ne zaboraviti, te krenuti nečemu što je budućnost, a budućnost je zajednički život. Mi to već imamo. Lako je barijere srušiti, ako ljudi hoće. Proći će i ove budalaštine bosanske. To je već na izmaku, jer to nema podlogu. Ne može se Bosna raspasti kako neki žele“, kazao nam je Memagić.

Kad nas pitaju je li Olovo teško, šali se ef. Pepić, naš odgovor je potvrdan.

“Da, teško je Olovo, ali po dobru. Dobro donosi razgovor, dogovor. To je odvajkada bilo i da će biti vjerujem. Jer naša poruka je da treba prihvatiti činjenicu da je ovo naša država u kojoj svi mi živimo. Sve što očekujemo u državi jeste da je svaki građanin slobodan u ispovijedanju svoje vjere, da nema straha reći šta jeste. Da nema straha doći u Olovo i kazati ja sam pravoslavac ili katolik. Ali bi sretni bili da muslimani imaju slobodu u Banja Luci i Grudama reći: “Da, mi smo muslimani”. Jer, ovo je zajednički zrak koji se ne može dijeliti“, zaključuje glavni imam.

“Molim te, dođi mi na Bajram”, kaže na kraju efendija Pepić fra Iliji, što ovaj rado prihvata, jer su prošlog Božića predstavnici Islamske zajednice zajedno s franjevcima slavili Božić!

Ako ima nade za ovu zemlju, a mora biti, onda je ona u tim iskrenim susretima i dobrosusjedskim odnosima u kojima je sva bit Bosne. Dobro došli u Olovo, srce Bosne.