Zakon o visokom obrazovanju koji je Skupština Kantona Sarajevo usvojila prošle godine dobio je snažnu podršku rektora Univerziteta u Sarajevu prof. dr. Rifat Škrijelja, koji u javnosti ne samo da je usvajanje zakona otvoreno podržao, nego nije štedio ni hvalospjeve na račun Vlade i Skupštine Kantona Sarajevo.
Hvalospjevi koje rektor Škrijelj nije štedio na račun novog zakona moguće je usporediti još samo s onima kojima je šef Delegacije EU i specijalni predstavnik EU Johann Sattler u proteklom periodu velikodušno blagosiljao lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića, nazivajući ga šampionom evropskih integracija. Tako je rektor Škrijelj skoro u stanju ekstaze tvrdio da zakon konačno uspostavlja fleksibilan okvir za budući rad i djelovanje Univerziteta u Sarajevu.
Interesantno je da je veliki dio Zakona o visokom obrzaovanju, slučajno ili ne, posvećen akademskom integritetu, a njegov cijeli osmi dio posvećen je pitanju akademske etike i akademskom integritetu. Zakon akademski integritet definiše kao sistem etičkog, društveno odgovornog i kolegijalnog djelovanja učesnika u visokom obrazovanju kojim se unapređuje društvena uloga visokog obrazovanja, dostojanstvo svih učesnika i profesija u visokom obrazovanju, očuvanje i razvoj moralnih vrijednosti akademske zajednice i društva kao cjeline, te jača odgovornost svih članova akademske zajednice prema društvu, piše Stav.
SVJETLO BISMO ZVALI MRAKOM, DA TE NIJE REKTORE
Pohvale koje je rektor Škrijelj uputio u odnosu na Zakon o visokom obrazovanju djelovale su u prvi mah zaista ohrabrujuće, ali i obećavajuće. Međutim, u praksi se vrlo brzo tačnom pokazala narodna mudrost „obećanje ludom radovanje“, jer je praksa rada i djelovanja organa Univerziteta, pa i samog Škrijelja, potvrdila da je zakon imao efekate koji su u potpunoj suprotnosti od očekivanih. Zakon ne samo da nije uspostavio fleksibilan i stimulativan okvir za djelovanje Univerziteta, nego je uklonio sve regule u radu Univerziteta na koji način je od Univerziteta napravljen poligon na kojem se provode razne aktivnosti, koje nemaju nikakve veze sa etikom, moralom, akademskim integritetom i jačanjem odgovornosti članova akademske zajenice prema društvu. Šta više, moglo bi se tvrditi da se u postupanju tijela Univerziteta, nakon što je zakon stupio na snagu, potpuno poništava moralni integritet članova akademske zajednice, a društvena odgovornost Univerziteta u potpunosti se zatire.
Tome najbolje svjedoče razne afere na Univerzitetu koje se, u svjetlu novih zakonskih rješenja, pokušavaju razriješiti i izvesti na svjetlo dana. Svakome u akademskoj zajednici je više nego jasno da su pojedini članovi zakona kreirani upravo s namjerom da se razriješe neke kokretne afere. Međutim, u praksi se pokazalo da način na koji se te afere tretiraju u javnom prostoru, Univerzitet iz stanja sivila, kojem se kroz zakon nastojalo naći lijeka i rješenja, ustvari samo tone u još dublji i veći mrak. Osim šanse za Univerzitet, rođena je nova opasnost koja je Univerzitet pretvorila u svijet gdje kao osnovni princip djelovanja važi Hobbsova maksima „homo homini lupus“.
AFERE NA UNSA PROIZVODE DOMINO EFEKAT
Osim aktuelne afere izbora u akademska zvanja članova akademskog soblja koji ne ispunjavaju propisane uslove za izbor, a koja je već predmet rada Federalnog tužilaštva i u kojoj su glavni protagonisti rektor Škrijelj, a posljedično i Senat Univerziteta koji donosi odluke o izboru, pažnju javnosti već duži period zaokupljaju druge dvije afere, a to su diploma magistarskog studija prof. dr. Sebije Izetbegović i diploma aktuelnog ministra vanjskih poslova BiH i lidera Naroda i pravde Elmedina Konakovića. Kuriozitet i ove dvije afere ogleda se u tome što u njima centralnu ulogu igra rektor Škrijelj, ali i Senat Univerziteta.
Već poodavno je postalo očito da rektor Škrijelj smatra da ne bi bio rektor Univerziteta ukoliko se ne bi uključivao u sve procese koji se odvijaju na Univerzitetu. Uključenost rektora Škrijelja, sama po sebi, ne bi predstavljala problem, međutim kada se kroz uključenost u procese postiže i efekat isključivosti onda to postaje problem, a upravo Škrijelj jednu od dvije afere nastoji sakriti od očiju javnosti i to onu koja se odnosi na diplomu Elmedina Konakovića, dok drugu nastoji maksimalno ekspolatisati usmjeravajući fokus svog angažmana na provjeru diplome samo prof. dr. Sebije Izetbegović.
Tako rektor Škrijelj javnost pokušava uvjeriti u regularnost diplome Elmedina Konakovića jednostavnom, lakonskom tvrdnjom da je dekan Fakulteta sporta i tjelesnog odgoja na sjednici Senata izjavio da su na fakultetu, nakon dostavljenog inspekcijskog izvještaja, provedene sve potrebne provjere i da je Nastavno-naučno vijeće konstatovalo da je pomenuta diploma regularno stečena. Po mišljenju rektora Škrijelja takvoj izjavi dekana Fakulteta sporta i tjelesnog odgoja se nema više šta ni dodati ni oduzeti. Međutim, ozbiljnu sumnju na pristup koji u ovom slučaju iskazuje Škrijelj stavlja sam Škrijelj, koji u slučaju diplome Elmedina Konakovića poklanja punu vjeru i to „na riječ“ dekanu i Nastavno-naučnom vijeću, dok u slučaju diplome prof. dr. Sebije Izetbegović odbija povjerovati bilo kome, osim Muhamedu Ajanoviću, dekanu Stomatološkog fakulteta. Tako Škrijelj ne vjeruje dekanesi Medicinskog fakulteta, ne vjeruje Nastavno-naučnom vijeću Medicinskog fakulteta, ne vjeruje izvještaju ad hoc komisije koju je imenovao Medicinski fakultet i na kraju, ne vjeruje prosvjetnoj inspekciji koja, nakon što je provela inspekcijski nadzora Medicinskom fakultetu, a ni Univerzitetu u Sarajevu nije naložila bilo kakve mjere, a bila je obavezna to učiniti ukoliko su postojali zakonski razlozi za izricanje takve mjere. Stepen povjerenja u prvom, a nepovjerenja u drugom slučaju koji je iskazao rektor Škrijelj, postaje sumnjiv sam po sebi. Prvi slučaju svjedoči o postojanju neke tajne veze i čudne ljubavi, dok se u drugom slučaju, pred očima javosti odvija drama neslućenih razmjera sa brojnim zapletima i neuspjelim raspletima. U prvom slučaju „za ljubav se daje sve“, dok se u drugom slučaju za pobjedu rektora Škrijelja i poraz prof. Izetbegvić, žrtvuje sve, pa tako i mukotrpno građeni domaći i međunarodni ugled samog Univerziteta u Sarajevu.
DVA SMO SVIJETA RAZLIČITA
S obzirom da Škrijelj svoj različit odnos prema ova dva slučaja u javnosti pokušava opravdati nalazom prosvjetne inspekcije, nameće se potreba da se komparacijom nalaza prosvjetne inspekcije u slučaju diplome Elmedina Konakovića i nalaza koji je sačinila posebna komisija koju je imenovao Senat Univerziteta, a kojom predsjedava Muhamed Ajanović, pokušaju pronaći i detektovati sličnosti i razlike koje opravdavju različit odnos i postupanje rektora Škrijelja kao pronosiranog borca za istinu i pravu. I naravno, moral, etiku i akademski integritet.
Kada se čitaju zapažanja iz izvještaja Komisije na čijem čelu je bi dekan Stomatološkog fakulteta Muhamed Ajanović, a koji je sa dekanesom Arzijom Pašalić i inicirao pitanje provjere diplome prof. dr. Sebije Izetbegović, stiče se utisak da se čita izvještaj prosvjetne inspekcije u slučaju diplome Elmedina Konakovića, pa je začuđujuće kako rektor i Senat zauzimaju potpuno različit stav kada se radi o diplomi Elmedina Konakovića u odnosu na stav koji zauzimaju kada je riječ o diplomi prof. dr. Sebije Izetbegović. Prva uopšte nije upitna i sporna, dok je druga neregularno stečena i treba ju poništiti.
Komisija u slučaju diplome prof. dr. Sebije Izetbegoviću svojoj analizi izvodi određene zaključke koji svoj značaj u cijelosti gube samom činjenicom da je prilikom gostovanja u programu Tv Hayat prof. Izetbegović pokazala indeks kojim dokazuje da je upisala postdiplomski studij u Sarajevu, da je uredno stekla status studenta i da se radi o postdiplomskom studiju koji je ona započela u Sarajevu, a ne u Zagrebu. Međutim, u ovoj priči fokus nije na činjenicama kojima se potpuno obesmišljavaju nalaz i preprouke koje je Komisija sačinila, nego na onima koje, u nedostatku dokaza Komisija pokušava koristi u namjeri da po svaku cijenu ospori diplomu prof. Izetbegović. A kakva i kolika cijena je u pitanju još uvijek se pouzdano ne zna, samo se naslućuje. Dakle, interesantnim se pojavljuju zapažanja komisije, koja ova dva slučaja čine pa skoro identičnim, a s aspekta tretmana istovremeno potpuno različit.
Tako Komisija čiji je predsjednik dekan Ajanović, u svom prvom tzv. među-zaključku u vezi sa diplomom prof. Izetbegović navodi da je problematično to što se može „zaključiti da upisni listovi o prijavi semestra nisu potpuni“. Ukoliko se ovakav stav komisije želi prikazati bitnim za primjenu člana 77 Zakona o visokom obrazovanju u slučaju diplome prof. Izetbegović, onda je potpuno opravdano postaviti pitanje rektoru Škrijelju i Senatu kako je konstatacija prosvjetne inspekcije u slučaju diplome Elmedina Konakovića da su upisni listovi o prijavi semestra također neuredno vođeni, potpuno nebitna. Da su upisni listovi Elmedina Konakovća tokom studija kako u prvom, tako i u drugom ciklusu studija, neuredno vođeni može utvrditi uvidom u inspekcijski izvještaj u kojem se ove činjenice detaljno obrazlažu i opširno opisuju na str. 22 i 23 za prvi ciklus studija, odnosno na str. 47 i 48 za drugi ciklus studija.
Komisija u slučaju prof. Izetbegović konstatuje da ne postoje odgovarajuće evidencije odnosno odgovarajuće odluke tijela Univerziteta ili fakulteta iz kojih se može zaključiti da je u konkretnom slučaju Medicinski fakultet u Sarajevu imao saglasnost za izvođenje smjera Eksperimentalna medicina. Tragom ovakvog navoda komisije koji bi trebao biti smatran relevantnim, opravdano je postaviti pitanje zašto rektoru i Senatu, analogno naprijed navedenom, uopšte nije relevantan navod iz inspekcijskog izvještaja u kojem se konstatuje da Fakultet sporta i tjesnog odgoja u toku vršenja inspekcijskog pregleda prosvjetnim inspektorima nije prezentirao saglasnost Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo za provednu ekvivlaneciju nastavnog plana Više trenerske/sportske škole u odnosu na nastavni plan i program Visoke sportske škole/Smjer za školovanje trenera i kadrova za sport. Ovakav propust u postupku dovođenja u sadržinsku korelaciju dva nastavna plana i programa zasigurno ima podjednaku ili veću važnost od saglasnosti za realizaciju studija, jer saglasnost je formalni akt, a ekvivlancija je pitanje sadržajne podrudarnosti i kvaliteta.
Nadalje, Komisija navodi da se uvjerenje dekana Medicinskog fakulteta kojim se potvrđuje da je Sebija Izetbegović položila sve ispite i ispunila sve ostale obaveze na postdiplomskom studiju ne može prihvatiti kao dokaz zbog toga što se u izdatom uvjerenju navodi naziv postdiplomskog studija „Osnovi medicinskih istraživanja-eksperimentalna medicina“ dok se u evidencijama vezanim za matičnu knjigu upisanih studenata navodi smjer „Eksperimentalno-labaratorijska medicina“ iz čega proizilazi da naziv ova dva smjera nije isti. U vezi sa ovakvim stavom komisije postavlja se pitanje zašto rektoru i Senatu Univerziteta nije važna konstatcija iz nalaza koji je sačinjen na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja, da postoje razlike u nazvima pojedinih nastavnih predmeta ili razlike u datumima prijava, ali i datumima polaganja ispita koji su navedeni u indeksu i matičnoj knjizi i prijavi za ispit Elmedina Konakovića.
Takođe, komisija u svom izvještaju konstatuje da se iz dosijea prof. Izetbegović ne može vidjeti da li se upisala na studij na osnovu konkursa. Bez obzira što se neka činjenica iz raspoložive dokumentacije ne može vidjeti to ipak ne znači da je ta činjenica dokazana. Međutim, postavlja se logičko pitanje zašto onda rektor Škrijelj i Senat ne smatraju bitnom činjenicu iz inspekcijskog izvještaja da se Elmedin Konaković na prvi ciklus studija uopšte nije upisao na osnovu konkursa, da upisao i izvan roka koji je bio određen odlukom Nastavno-naučnog vijeća Fakulteta sporta i tjelesnog odgoja ili zašto se ignoriše činjenica da je ispite prijavljivao i polagao izvan zvanično utvrđenih termina za prijavljivanje i polaganje ispita.
Iako Komisija u slučaju upisa prof. Izetbegović, potpuno pogrešno zaključuje da bilo potrebno donijeti odluku o ekvivalenciji studija nakon njenog povratka u Sarajevo iz Zagreba, postavlja se ipak pitanje zašto rektor Škrijelj i Senat Univerziteta ignorišu navod iz inspekcijskog izvještaja da prilikom upisa Elmedina Konakovića na prvi ciklus studija, a nakon prethodno završenog dvogodišnjeg studija „nije postojao podzakonski propis kojim je definiran tačan postupak ekvivalencije studija koji je važio prije stupanja na snagu Zakona o visokom obrazovanju iz 2006. godine i Bolonjskog (tada novog) studija“.
Navedene, i brojne druge sličnosti između ova dva slučaja, ali i neobjašnjive razlike u njihovom tretmanu, dokazuju da rektor Škrijelj i Senat Univerziteta iskazuju pristrasan i zaštitnički odnos prema diplomi Elmedina Konakovića, dok su istovremeno izrazito neprijateljski raspoloženi prema diplomi prof. dr. Sebije Izetbegović. Ovakav odnos također ukazuje da rektor Škrijelj i Senat Univerziteta zakonom uspostavljene procedure i postupke zloupotrebljavaju i koriste u svrhu obračuna s njima nepoželjnim članovima akademske zajednice. Osim što je takav odnos diskriminirajući i u suprotnosti sa moralom i načelima akademske etike, njime se podoriva i akademski integritet članova akademske zajednice, ali istovremeno i grubo krše važeći zakonski propisi.
REKTOR I ČLANOVI SENATA NE UŽIVAJU IMUNITET
Takav odnos zasigurno sadrži elemenate zloupotrebe položaja i nesavjesnog obavljanja dužnosti rektora, odnosno člana Senata. Zato i jeste opravdano vjerovati da Federalno tužilaštvo proširi polje svog interesovanja kako u odnosu na postupke i procese koje na Univerzitetu trenutno opservira, tako i u odnosu na osobe koje su time obuhvaćene, jer rektor Škrijelj, osim što je predsjedavajući Senata, odgovara za zakonitost rada Univerziteta. Potpuno je jasno da on kao rektor sve ove aktivnosti ne bi mogao u praksi provesti sam, bez podrške, pristanka i sudjelovanja drugih dekana koji su i članova Senata.
Postupanje kojim se osigurava jednakost pred zakonom obavezuje kako rektora Škrijelja, tako i članove Senata, oni su obavezni sve slučajeve iz svoje nadležnosti tretirati na jednak način, a upravo je taj zakonski princip u slučaju diplome Elmedina Konakovića i diplome prof. dr. Sebije Izetbegović ozbiljno narušen, moglo bi se tvrditi i potpuno pogažen. Rektor i senatori bi konačno trebali shvatiti da oni nisu zakondavci, niti su članovi zakonodavnog tijela, oni se ne mogu u svom radu staviti iznad zakona niti u svom postupanju mogu zakon baciti pod noge. Niko od njih ne može očekivati da uživa imunitet od odgovornosti zbog kršenja zakona, a pouku bi mogli izvući iz akcije „Klaster“ koju upravo ovih dana provode istražni organi.
OKO ŠKRIJELJA SE SVE VRTI ILI REKTOR SVE VRTI
Ranije je već istaknuto da rektor Škrijelj ima centralnu ulogu u svim procesima na Univerzitetu, on je najpozvaniji i najodgovorniji, pa čak ima i zakonsku obavezu da u vlastitom radu, ali i u postupanju Senata Univerziteta osigura zakonitost, jer je on predsjedavajući Senata i predlagač tačaka dnevnog reda. Vršeći funkciju rektora Škrijelj je u poziciji da usmjerava postupanje Senata, a naprijed pomenuta dva slučaju pokazuju da on to i čini. U ovom kontekstu je važno podsjetiti na činjenicu da je rektor Škrijelj javno tvrdio da Senat ne može donijeti odluku o oduzimanju akademskog zvanja prof. Izetbegović prije nego što odluku u ovom predmetu ne donese Tužilaštvo Kanton Sarajevo, niti se postupak može voditi prije nego se ovo pitanje uredi Statutom Univerziteta. Poznato je da se ni jedno ni drugo još nije desilo, niti je Tužilaštvo donijelo odluku, niti je usvojen Statut Univerziteta, a Senat ipak na prijedlog rektora postupa i to vrlo često i vrlo intenzivno. Čini se da postoji dovoljno osnova da kantonalno, ali i Federalno tužilaštvo na ovu temu obave konsultacije sa rektorom Škrijeljem.
Takav nestabilan ili bolje kazano prevrtljiv odnos koji Škrijelj pokazuje u svojim javnim istupima u slučaju provjere diplome prof. Izetbegović zasigurno ima zbunjujući efekat na članove Senata. Takav odnos rektor Škrijelj nije pokazivao prema članovima Komisije kojom predsjedava dekan Ajanović, kojima je još u toku samog rada na analizi činjeničnog stanja i pribavljene dokumentacije posredstvom medija slao potpuno jasne signale šta se od njih očekuje. I naravno, bez obzira što je vršenje utjecaja na rad Komisije zakonski nedopušteno, a moralno, etički neprihvatljivo, Škrijeljevo očekivanje se ipak ispunilo. Komisija je rektoru i Senatu dostavila izvještaj sa ranije naručenom preporukom. Vjerovatno bi mnogo objektivnije bilo tvrditi da je rektor Škrijelj ustvari Komisiji i Senatu dao preporuku, a ne obratno. Ne bi se vjerojatno pogriješilo ni kada bi se to nazvalo i direktivom, na osnovu čega se može govoriti o postojanju elemenata tzv. komandne odgovornosti.
KURJAK ZAVIJA
Da Škrijelj kreira i usmjerava cjelokupan proces u vezi sa provjerom prof. Izetbegović dokazuju i njegove prethodno javne izrečene tvrdnje kako Univerzitet prije donošenja odluke Tužilaštva i usvajanja Statuta Univerziteta ne može provoditi postupak oduzimanja akademskog zvanja prof. Izetbegović, nego da može provoditi samo postupak za utvrđivanje etičke i disciplinske odgovornosti. Međutim, u konkretnom slučaju takvi postupci se ne provode, nego su sve aktivnosti usmjerene na donošenje odluke o oduzimanju akademskog zvanja prof. Izetbegović.
Diskrepanca između riječi i postupanja rektora Škrijelja neodoljivo podsjeća na javne izjave akademika Asima Kurjaka koji u rijetkim trenutcima „lucida intervalla“ daje izjave kojima demantira vlastite, prethodno izrečene, neistine. Upravo je zbog učestalih varijacija u njegovim stavovima, koje osim etičke, ukazuju i na ozbijnu mentalnu nestabilnost, u akademskim krugovima nastala opaska da sufiks u riječi „aka/demik“ ukazuje na stanje ozbiljne demencije. Zato i nije čudno što ovih dana aka/demik Kurjak na sva zvona hvali lik i djelo rektora Škrijelja, koji, iako još uvijek nije aka/demik, pokazuje visok stepen nestabilnosti u riječima i postupcima.
Ovu nestabilnost, koja se može nazvati i prevrtljivošću, možda je najbolje usporediti sa ponašanjem „ribe na suhom“. Rektor Škrijelj, u stilu konstatacije Đure iz Nadrealista da „ambalaža rotira“ osim pravne, u opticaj počinje da uvodi i nove oblike odgovornosti, a prije svega da spominje etičku i disciplinsku odgovornost, smatrajući vjerovatno da će u moru različitih oblika odgovornosti uspjeti lakše do/plivati do željenog cilja.
ETIČKA I DISCIPLINSKA ODGOVORNOST
Međutim, provođenje postupka utvđivanja disciplinske ili etičke odgovornosti podrazumijeva nesporednu komunikaciju sa osobom kojoj se određeni disciplinski ili etički prekršaj stavlja na teret. Također, takav postupak podrazumijeva da je jasno utvrđeno o kojem disciplinskom ili etičkom prekršaju se radi, kojim aktom je taj prekršaj propisan i utvrđen, na koji način i kojom radnjom i kada je izvršen, ali i koja sankcija je propisana za takav prekršaj. Naravno, ništa manje nije važna ni činjenica da se prekršaj ne može utvrđivati retroaktivno, važećim Zakonom o visokim obrazovanjem, statutom ili nekim drugim aktom Univerziteta. Određena radnja da bi predstavljala prekršaj je morala biti propisana kao prekršaj prije njenog počinjenja, kao što je morao biti propisan i rok u kojem se može pokrenuti postupak za utvrđivanje disciplinske ili etičke odgovornosti. Potpuno je jasno da ništa na navedenog nije moguće primijeniti u konkrentom slučaju, što opet ukazuje na očite zloupotrebe dužnosti rektora Univerziteta.
Za budućnost Univerziteta odnosno za otpočinanje procesa njegovog ozdravljenja, nužno je da svi sudionici procesa u svom postupanju i djelovanju počnu striktno da se pridržavaju svojih nadležnosti i ovlaštenja i da u svom radu dosljedno i principijelno poštuju i primjenjuju ustanovljene procedure, a ne da iste podeđuju i stavljaju u funkciju ostvarivanja interesa raznih centara političke moći. Kada je riječ o Univerzitetu najveća odgovornost je svakako na rektoru Univerziteta kao osobi koja ima obavezu da, u saradnji sa dekanim fakulteta i akademija kao i direktorima instituta, osigura primjenu i poštivanje vrijednosti koje promovira nedavno usvojeni Zakon o visokom obrazovanju kroz sistem akademskog integriteta. U suprotnom, ukoliko se nastavi sa dosadašnjom praksom, vrijeme je da istražni i pravosudni organi konačno počnu raditi svoj posao.
Izvor: Stav/Hayat
