Home » Rodni list bosanske države: Prije 828 godina napisana je Povelja Kulina bana!

Rodni list bosanske države: Prije 828 godina napisana je Povelja Kulina bana!

Bosna i Hercegovina nije rođena u Daytonu, kako to često voli kazati predsjednik bh. entiteta RS Milorad Dodik, ali i drugi negatori ove države. Njezin rodni list objavljen je na današnji dan, 29. augusta davne 1189. godine, dakle prije cijelih 828 godina!

Enver Imamović, profesor emeritus na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kaže da Povelja Kulina bana predstavlja najznačajniji spomenik kulturne prošlosti Bosne i Hercegovine.

„Riječ je o najstarijem sačuvanom diplomatskom dokumentu srednjovjekovne bosanske države, pa je za nju uobičajeno reći da je to rodni list bosanske državnosti. Pisana je dvojezično i dvama pismima. U originalnoj varijanti to je bosanski jezik i bosansko pismo (bosančica), u drugoj je isti tekst pisan latinicom i na latinskim jeziku. Izdao ju je 29. augusta 1189.godine, onovremeni vladar Bosne Kulin ban Dubrovniku, koji je bio najvažniji trgovački partner srednjovjekove Bosne“, kaže Imamović.

Sadržaj Povelje, dodaje Imamović, daje obilje dragocijenih podataka važni za izučavanje političkih, privrednih i kulturnih prilika kakve su bile u Bosni prije više od 800 godina.

„Zanimljivo je da, unatoč, jasnog sadržaja Povelje mnogi strani historičari, prvenstveno srpski i hrvatski, po pravilu pišu da je Bosna u Kulinovo doba bila pod tuđom (madžarskom) vlašću. Te tvrdnje su bez ikakve osnove jer u Povelji sasvim jasno piše da ban Kulin jamči dubrovačkim trgovcima osobnu i materijalnu sigurnost: “kire hode po moemu vladaniju“, to jest „koji se kreću po mojoj državi“, jer ono „vladanije“ na stabosanskom jeziku doslovno znači „država“. Takvo jamsto može dati samo onaj ko drži punu vlast u svojoj zemlji“, navodi on.

Profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, također, ugledni bh. historičar Husnija Kamberović ističe da se svake godine, u augustu, pokrene se priča o Povelji Kulina bana, o njenom značaju i eventualno „povratku“ u Bosnu i Hercegovinu.

„Mediji o tome pišu (što je dobro, jer je to zadaća medija), intelektualci se skoro nadmeću u tome ko će dati veći državnotvorni značaj povelji (što je malo problematično), a i političari (što je vrlo problematično), po svom običaju, tada su vrlo aktivni u promoviranju ili negiranju kontinuiteta državnosti Bosne i Hercegovine. Mislim da u ocjeni značaja ove povelje Kulina bana treba biti realan: ona je prvi i vrlo vrijedan dokaz o funkcioniranju i karakteru državne vasti u Bosni, te dokaz o postojanju trgovačkih veza Bosne sa Dubrovnikom. Povelja, dakle, dokazuje da su prije toga, u dužem vremenskom razdoblju, građene državne institucije u Bosni, razvijana privreda, uspostavljani dobri odnosi sa susjedima i tako dalje. Sve su to manje-više poznate stvari i dobro je da se na godišnjicu povelje na to podsjeća i naša javnost, jer su to stvari koje pokazuju koliko smo mi danas daleko od vrijednosti kojima smo se nekada ponosili pa čak i prednjačili u odnosu na ostale susjedne zemlje“, kaže za INS Kamberović.

S obzirom da je Povelja naš najpoznatiji i najvredniji spomenik nacionalne kulture, za njega smo, dodaje Imamović, svi emocijonalno vezani. Zato se često čuje pitanje kakve su mogućnosti da ga Bosna vrati.

„U svijetu je poznata praksa razmjene spomenika među zainteresiranim stranama. Naša zemlja posjeduje štošta što pripada i ruskoj i hrvatskoj kulturnoj baštini, s obzirom da se u tim zemljama nalaze tri postojeća primjerka Povelje, što predstavlja osnovu za eventualnu trampu. U slučaju potraživanja primjerka koji se nalazi u Rusiji, postavlja se pravno pitanje da li na nju ima više pravo Bosna i Hercegovina, koja je davne 1189. godinu izdala taj dokument, ili Dubrovnik, kome je izdata. Državno-pravni nasljednik srednjovjekovne bosanske države je današnja Bosna i Hercegovina, a nasljednik Dubrovačke Republike, kojoj je Kulin izdao povelju, jeste današnja Republika Hrvatska. Po tome obje zemlje imaju pravnu podlogu da je traže za sebe. Posmatrajući taj problem s historijskog gledišta, može se reći da Hrvatska ima veće pravo na nju. Ali, uzimajući u obzir činjenično stanje, odnosno okolnosti kakve su sada s njom, Bosna ima prednost“, istakao je Imamović.

Profesor Kamberović podsjeća da je stara ideja o „povratku“ povelje u Bosnu i Hercegovinu.

„To je san koji našim političari obično dođe u predvečerje obilježavanja godišnjice povelje, iako se mi i nismo baš pokazali kao nabolji čuvari vlastitog kulturnog nasljeđa. Mi već duži niz godina svjedočimo tome da nismo uspjeli sačuvati niti originalni primjerak Daytonskog mirovnog sporazuma iz 1995, pa kako ćemo se brinuti o dokumentima starim osamsto i više godina (naš odnos pema Hagadi je tu pozitivan izuzetak)! Odnos prema sarajevskom Tašlihanu (namjera da se umjesto obnove kulturnog nasljeđa na tom mjestu grade dućani kako bi se razvijao biznis) također je primjer našeg neodgovornog odnosa prema vlastitom kulturnom nasljeđu. Odnos prema našim kulturnim i naučnim institucijama (odnos prema Zamaljskom i Historijskom muzeju, Nacionalnoj biblioteci, Arhivu Bosne i Hercegovine, zavodima za spomenike, pa i gotovo ignorantski odnosa prema naučnim institutima koji istražuju prošlost ove zemlje) pokazuje nevjerodostojnost naših političkih elita da im je stvarno stalo do ove Povelje i drugih kulturnih vrijednosti“, tvrdi Kamberović, te dodaje:

“Onoga trenutka kada naši politički lideri obezbijede investicije za zgradu Arhiva Bosne i Hercegovina (a taj Arhiv čuva beskrajno puno vrijednih dokumenata o našoj prošlosti) ja ću biti uvjeren da im je stalo i do „povratka“ Povelje Kulina bana u Bosnu i Hercegovinu. Bez tog konkretnog dokaza – ostaje uvjerenje da i ova godišnjica objave povelje Kulina bana, kao i mnoge ranije, ima dnevnopolitičku upotrebu”.

Ins.ba