NEBULOZNO širenje na čak 24 reprezentacije, o čemu smo detaljno pisali prije gotovo dvije godine te jednako besmislen prolazak skupine na Euru za čak četiri “najbolje trećeplasirane” u grupi ubija želju i onim rijetkim izbornicima koji bi htjeli napasti.
Kvalifikacije za Euro igrale su 53 reprezentacije, na Prvenstvu ih je čak 24
Razlog zbog kojeg je došlo do europske nogometne uravnilovke ne treba tražiti na zelenim terenima od Lisabona do Astane, nego na nyonskim stolovima boje novca, gdje su od ozbiljnih kvalifikacija i jednako takvog natjecanja, po kvaliteti prilično jačem od SP-a, napravili sprdnju i pozivni turnir na koji umjesto kontinentalne elite, dolazi pola Europe. Točnije, od 53 nacionalne momčadi koje igraju kvalifikacije, čak 24 odlaze na Europsko prvenstvo!
A tamo se grupnjak nastavlja i nema smisla riskirati primanje gola zbog pretjerano otvorenog garda kada se skupina može proći i s tri remija, nakon čega do finala slijede čak tri nokaut faze, koliko ih inače ima na svjetskim prvenstvima.
SP i Copa America mogli su samo sanjati o eliti koja se borila na EP-u
Jer ovoliko puno reprezentacija do 1998. bilo je samo na SP-ima, kada je Mundijal proširen na također previše sudionika, 32. Ipak, ovo što su napravili od EP-a još je veća glupost. Jer prije Platinijevog širenja, Euro je bio najjače svjetsko nogometno natjecanje, po izjednačenosti i neizvjesnosti ispred Svjetskog prvenstva, da ne govorimo o Copa Americi.
Ali, u lovu na glasove europskih nogometnih patuljaka, zamaskiran velikom brigom za njihov prosperitet, nogometni proleter i Blatterov milijunski vrijedni “konzultant” uradio je od elitnog EP-a općenarodno veselje na kojem nastupaju, između ostalih, Albanija, Sjeverna Irska i Mađarska, reprezentacije iz trećeg šešira.
Neminovni pad kvalitete
Shodno tome, na Euru očekujem pad kvalitete nogometa. Bit će velikih utakmica te momčadskih i pojedinačnih predstava za pamćenje, ali ovakvim formatom i s tolikim brojem sudionika gubi se smisao, značaj i vrijednost EP-a, koje bi moralo biti natjecanje najboljih, a ne praktično svih koji se ozbiljno bave nogometom.
Ali, što je, tu je, pa kada je već Euro srozan na ovaj nivo, uživajmo u onome što se nudi. Prvim favoritom smatram naravno Njemačku, zatim Francusku, a iznimno me intrigira što mogu napraviti tri reprezentacije. Prije svih Španjolska, koja dolazi s redizajniranom momčadi. Na Del Bosqueovom primjeru, koji je pomladio reprezentaciju i zahvalio se zaslužnim, ali i isluženim zvijezdama, mogli bi učiti Čačić, Štimac, Kovač i svi ostali Mamićevi izbornici, kojima velikani iz prošlosti guše budućnost momčadi, jer igraju dok žele, a ne dok bi trebali.
Favoriti Njemačka i Francuske, intrigiraju Španjolska i Engleska
Engleska je iznimno zanimljiva, a usprkos nekim ozbiljnim manjkavostima, uvjeren sam kako se radi o jednoj od najjačih generacija još od Italije ’90 ili Engleske ’96, zadnjih velikih natjecanja na kojima je Engleska ostvarila veliki rezultat.
Kada ističemo Englesku, svakako vrijedi napomenuti da bi njena ofenzivna te igra s dva napadača (jer Hodgson želi izvući najviše od najboljeg dijela momčadi) u nekom paralelnom svemiru mogao biti uzor ostalim momčadima s ofenzivnim potencijalom, jer ovo natjecanje, koliko god zbog svega nabrojanog premiralo oprez i čekanje, zbog drugog razloga – većeg broja lošijih momčadi, čini se idealno za napadačku, igru za gol više i želio bih vidjeti taj trend i kod ostalih selekcija. Ali, jedno su želje, a drugo pragmatična realnost.
Belgija više nije perspektiva, nego ne velikom natjecanju mora dokazati kvalitetu
Belgija nije više tek perspektivna momčad čije vrijeme tek dolazi, barem njen obrambeni i vezni dio to nisu, dok su u napadu mladi i raspucani lavovi (De Bruyne, Hazard, Lukaku, Carrasco, Origi, Batshuayi…) pa bi ovakav na papiru savršeni miks, trebao biti dokaz da Belgija nije dark horse, nego punokrvni favorit. I to je više manje to.
Ne navijam za Mamićevu i Šukerovu Hrvatsku
S Mamićevom i Šukerovom Hrvatskom dijelim nacionalnost, dok zbog svega onoga u što su ta reprezentacija i savez pretvoreni već odavno ne navijam za momčad HNS-a, pa stoga ne osjećam potrebu tretirati je ikako drugačije nego kao jednu od 24 reprezentacije na Euru, ali recimo da bi ova generacija konačno morala (prvi put nakon 2008.) proći skupinu velikog natjecanja, odnosno ne biti jedna od samo osam reprezentacija koje će ići kući na kraju prvog kruga ovog preglomaznog Eura.
Sprema se još veći cirkus
To je još dobro za putujući cirkus koji se sprema 2020., kada će se Euro igrati po cijelom kontinentu, i u Bilbau i Bakuu, uz također 24 sudionika. Postavlja se pitanje: Koji je uopće smisao igranja kvalifikacija, kada se na Euro jednostavno mogu poslati sve europske reprezentacije osim Andore, Malte, Lihtenštajna i Azerbajdžana?
Index.hr
