Smatram da bi svi roditelji čija su djeca u vrtićima i koji znaju pravu situaciju (jer ju svaki dan vide svojim očima), trebali biti na strani odgajateljica i pomoći im u njihovoj borbi. Jer, na kraju dana, to je borba za našu djecu, da njima bude bolje
“Fakat ima groznih teta u vrtiću. Ti to ni ne znaš! Uopće ne bi smjele raditi na takvom radnom mjestu. Katastrofa! Matejeva bivša teta je bila UŽASNA, dobro da smo se preselili.” veli meni frendica neki dan.
Gle, nema UŽASNIH teta, tj odgajateljica u vrtiću. Ima boljih odgajateljica i onih malo manje boljih. To ti je kao u dućanu – imaš boljih i malo manje boljih prodavačica. Ili kad dodješ u HZZO. Možda naletiš na bolju tetu na šalteru, a možda na onu malo manje bolju. Ili u bolnici na medicinsku sestru. Ili, the best of, kad ideš vaditi dokumente u Petrinjsku pa ti uvijek fali nešto i onda imaš bolju tetu koja će ti pomoći ili manje bolju tetu koja će mrtva hladna reći “Sljedeći!”.
Ipak pričamo o gradskim/državnim firmama. Nastavljam pričati s frendicom o prosvjedu odgajateljica i ona veli: “Pa kaj im fali, same su si odabrale taj posao i imaju dobru plaću!” Pa kolike su te “dobre” plaće za koje odgajateljice u vrtiću rade? I zašto se onda žale? Obzirom da osobno znam (čak) pet odgajateljica u vrtiću, dala sam si zadatak sagledati obje strane medalje. Krenimo!
Prosjek je oko 6000 kn, ukoliko odgajateljica ima svoje vlastito dijete pa je i ono prijavljeno na nju. Iznos ovisi o godinama radnog staža (povećava se) i o tome dal’ odgajateljica vodi neki dodatni program (za koji se sama dodatno školovala i usavršavala) na koje se onda dobivaju dodaci (a što su sada odlučili smanjiti). Gradonačelnik (oko kojeg se lome koplja) kaže da na jednu odgajateljicu ide osmero (8) djece, ali svaki roditelj koji svoje dijete ostavi u vrtiću ZNA da to nije istina. Prema tome dolazimo do zaključka da se nas roditelje (iz Zagreba) smatra budalama jer, imamo najjeftinije vrtiće u Hrvatskoj (tako kažu), ali da, isto tako mi svaki mjesec u vrtić donosimo hrpu stvari koje bi po svakoj zdravoj logici trebale biti uključene u cijenu vrtića. Tu mislim na papirnate ručnike, wc papir, maramice, plastične čaše, papir za crtanje, bojice itd.
Niti jedna odgajateljica ti neće reći da to MORAŠ donijeti, ali opet, glas zdravog razuma ti kaže da to i tvom djetetu fali pa naravno da ćeš donijeti. Ima roditelja koji nikad ništa ne donesu. U manjini su, ali ima ih. I da, mi u Zagrebu plaćamo najviši porez, no to se nekako uvijek zaboravi. I ne, ništa nije besplatno, kako se to fino marketinški upakirano servira građanima – sve što je kao besplatno, a radi Država ili Grad, sve to mi plaćamo. Kao Sveučilišnu bolnicu koja nikad nije dovršena, a plaćala se godinama. Pa što fali nama roditeljima kad je vrtić tako jeftin?
Za početak, da upadneš u gradski vrtić ti treba ili debela veza ili sreća u rangu osvajanja jackpota. Kad uđeš si full happy jer ti je dijete dobilo mjesto u grupi s još 20-ak djece s kojima rade dvije odgajateljice. Po jedna u svakoj smjeni. To znači da sa 20-oro djece radi jedna odgajateljica! Ja sam majka dvoje djece pa ponekad poludim, ne stignem i izgubim živce. A to su moja vlastita djeca i volim ih više od života.
Evo što kaže jedna prijateljica koja je odgajateljica u vrtiću: “Što se tiče roditelja nemam zaista niti jednu lošu riječ. Imam divnu grupu i zbilja se sve dogovorimo i imamo divnu suradnju sa svim roditeljima. Da nema njih i da nam ne oni ne donose sve živo što nam je potrebno za rad s djecom, ne znam kako bih radila. Jedan od problema s kojim se mi odgajateljice susrećemo je da roditelj traži da se njegovo dijete ne odmara popodne. To znači da dok njih 24 leži i odmara se, oni žele da njihovo dijete sjedi ta dva sata za stolom i igra se samo u tišini. Meni je to, osobno kao odgajateljici, ali i majci, strašno – da dijete sjedi toliko dugo u tišini i lomi se na stolcu – smatram da je djeci potreban odmor pa makar samo legli da ispruže leđa. Ima i jedna majka koja se boji dovesti dijete u dežurstvo jer su tada klinci spojeni i njeno dijete može dobiti uši ili se razboliti od druge djece…
Kao da klinci nisu svi skupa kad smo na dvorištu. Ponekad me zasmeta zadržavanje roditelja na dvorištu vrtića nakon sto su preuzeli klince. Vrtić nije javni park, da ne spominjem da ima i onih koji svoj djeci dijele žvake i bombone, koji to smiju i ne smiju jesti, i onda, naravno, opet tete nastradaju.
No kad se sve podvuče, mene osobno (a znam i za još neke kolegice) zapravo najviše smetaju neke druge stvari. Da si ravnateljice nekih vrtića, od tamo odnose meso, brašno, ulje, povrće, da im kuharice peku kolače i meso za privatne zabave, a nama ne daju da pojedemo tanjur variva nego traže da plaćamo 7 kuna po obroku. Ironija je da ako ostane viška nakon sto si određene osobe odnesu kući, onda se ostatak baca u smeće. Nikako se ne smije dogoditi da mi tete to pojedemo. Domari se nerijetko koriste kao privatni šoferi za odlazak u shoping, stanovi se uređuju na račun vrtića, stvari se naručuju od istog dobavljača koji im daje proviziju, dok se iste stvari se mogu naći pet puta jeftinije. Mulja se i trpa u džepove di se stigne, a djeca su na zadnjem mjestu. 99% svega s čime ja radim sa svojim klincima, dobila sam i imam samo zahvaljujući predivnim roditeljima koji vide pravo stanje u vrtiću i uvijek su spremni pomoći. I hvala im na tome!” Druga prijateljica, također odgajateljica se složi s njom i veli: “A da, to su javne tajne da domari kose travu ravnateljici i da izvođači radova na vrtiću idu adaptirati njihove kuće/stanove.” Da li sam ostala iznenađena? Iskreno, ni najmanje. Nakon svih afera, pa i ove zadnje koja kola po novinama, ovo je mačji kašalj.
Prva prijateljica dodaje: “Da ti budem iskrena, frustrira me što svakog od svojih klinaca volim svim svojim srcem i dajem sve od sebe, a neki to ne cijene… Samo ih bode u oko naša satnica (i to neposrednog rada s djecom). Ja bih svakog roditelja koji ne razumije zašto se borimo, pozvala na jedan dan u grupu i pustila ga da obavi naš posao. Ili neka samo gleda. Pa da onda čujem kako je to lagan posao.”
Cijena vrtića se ne diže jer se računa na roditelje kao glasačko tijelo, a s druge strane se priča kako nema novaca pa je daleko od očiju javnosti smanjena subvencija za prehranu djece što odgajateljice dovodi do toga da je npr. u mješovitoj skupini isti normativ (čitaj, isti komadić mesa) namijenjen trogodišnjaku i sedmogodišnjaku koji traži još, a odgajateljice mu nemaju što dati. Druga prijateljica odgajateljica dodaje: “Djeca dolaze ranom zorom i ostaju do 17 sati, neka i duže, srce me boli kad im ne mogu dati jest, a traže. Također, srezalo se na sredstvima za čišćenje pa se ni stolovi više ne dezinficiraju, ne dobivamo dovoljno WC papira i papirnatih ručnika pa roditelje molimo da to donose. Na 18 djece dođe 8 jabuka, što znači da nema ni pola za svakoga, a kroz godinu se trudimo približiti im naviku i važnost zdrave prehrane, pa eto, i voće molimo roditelje da donose. Meni je osobno jako neugodno moliti roditelje da nam nose toliko stvari i još mi je neugodnije kad me pitaju zašto to nemamo. Što da im kažem?
Materijale za rad dobivamo na kapaljku pa iz svojih “prevelikih” plaća odvajamo i sami kupujemo slikovnice i potrebne materijale jer ne možemo gledati kako odgojno-obrazovni proces malih genijalaca stagnira zbog sustava. Naravno, nismo sve iste i to zavisi od osobe do osobe.”
Nismo ni mi roditelji divna stvorenja. Ima nas svakakvih. Odgajateljice u vrtiću su educirane da paze, čuvaju i uče našu djecu. Nisu educirane da tvom djetetu zamijene popišanu i pokakanu pelenu s kojom je došlo u vrtić, a nije mu zamijenjena ujutro nakon čitave noći. To je pokazivanje nepoštovanja prema odgajateljicama. Nisu educirane da vaše dijete uče jesti sa žlicom, piti iz čaše, skidati/oblačiti jaknu ili piškiti i kakati na tuti/wcu. Tj. jesu, ali to je posao roditelja. Zašto ikome padne na pamet poslati dijete u vrtić u visokim starkama koje imaju milijun žniranaca? Razmislite koliko tebi treba da ih zavežeš? E sad zamisli da još 20-oro druge djece ima iste takve tenisice. Ili kad curica dođe u vrtić u prekrasnoj bijeloj haljini od tila i bijelim čarapicama, naravno, uz obaveznu napomenu da se ne smije “zmazati” (?!?). Halo? Da se ne smije “zmazati” u vrtiću dok se igra? Nakon prva dva dana adaptacije mnogi su skužili da je trenirka “must have” za vrtić!
Ali, da mi roditelji znamo biti zaista grozni, potvrđuju i ovi primjeri:
1. Mlađa jaslička grupa (18 bebača oko godine i pol). Odgajateljica ih oblači, pušta na terasu na kojoj se nalaze još tri grupe i stalno netko plače i vrišti. Neka djeca stoje oko nje i dijeli im vodu. Čuje vrisak i pokušava u toj gomili klinaca skužiti od kud vrisak dolazi. Ugleda hrpicu klinaca na podu i pokušava se kroz klince koji su joj oko nogu probiti do hrpice. Njih pet su se počapali oko igračke i dječak koji grize je izgrizao djevojčicu – sekunde su u pitanju. Tata ludi, odmah ide ravnateljici uz opasku odgajateljici “A jeste Vi sigurni da ste bili blizu?” Tko je kriv? Odgajateljica je kriva!
2. Opet mlađa jaslička grupa. Vrijeme je ručka, dvije odgajateljice su prisutne i studentica na praksi. Tri odgajateljice na 18 bebača. Skoro svi su za stolom, odgajateljice im stavljaju podbradnike i zovu dva dječaka koji se još igraju. Jedan se spotakne i padne i drugi preko njega. Ovaj drugi je prilikom pada lupio glavom o rub stola i sad ima masnicu i kvrgu (btw moje dijete je imalo faze kad je češće bilo sa šljivama nego bez njih). Mama dolazi po njega, i čim je skužila masnicu je počela vikati na odgajateljicu da je li ona normalna, što se dogodilo, gdje je bila i zašto njen sin nije u bolnici i zašto se nju odmah nije nazvalo. Odgajateljica joj kaže da je medicinska sestra provjerila dijete i da, kao što i sama može vidjeti, s djetetom sve u redu. Mama ne odustaje i prijeti Dječjom pravobraniteljicom. Tko je kriv? Odgajateljica je kriva!
3. U starijoj grupi, klinci 4-5 godina, njih 24. Ima jedna curica koja je jako živa i voli biti glavna. Pa tako zapovijeda svim ostalim curicama i ukoliko nešto nije po njenom, kreće vriska, ponekad i udaranje i grizenje druge djece. Odgajateljice su nekoliko puta pokušavale pričati s roditeljima, no njihovo objašnjenje je da malena ima takav karakter i da oni ništa ne mogu (?!?). Sve dok jednog dana nije ugrizla drugu curicu čija je mama poludjela. Iako odgajateljica nije rekla da se radi o problematičnoj curici nego je rekla da se sve desilo u igri, mama izgrizene curice je tražila da obje odgajateljice dobiju otkaz jer “nisu u stanju paziti na njeno dijete”. Tko je kriv? Odgajateljica je kriva!
Ovakvih primjera ima koliko ti srce poželi. Upravo radi njih, kada odgajateljice zaista nisu krive jer ih mi roditelji okrivimo za nešto što bi se vrlo vjerojatno dogodilo i kod nas doma, meni je trenutna situacija prestrašna. Da, naravno da nisu ni sve odgajateljice iste, ali nikada nije sve crno bijelo, posebno kod nas u RH gdje je najčešće sivo. Jeftine cijene vrtića su čisti populizam s kojim se ja, kao majka dvoje djece, ne slažem. Ne slažem se jer, da se dobiju glasovi na izborima se daju jeftine cijene, a onda mi roditelji kupujemo još milion stvari koje su potrebne našoj djeci za kvalitetan boravak u vrtiću. O tome da se odgajateljicama, koje se brinu za 20-ak bebača koji ne hodaju, ne govore i ne znaju sami jesti, piti niti se oblačiti, smanjuje plaća, ne želim ni komentirati. Za 150 kn, koliko dođe prosječna jaslička grupa jer se uzima prosjek od porodiljnog (a druga dva mjeseca su max.2600 kn), smatram da je nerealno niska cijena jer toliko mjesečno ne košta niti samo djetetova hrana koju pojede. S druge strane, aktivnosti na koju smo krenuli slati našu djecu već od, praktički, rođenja, dođu minimalno 200 kn mjesečno. Baby gym, engleski, bebe ribe, ritmika, svašta nešto gdje nam djeca provedu 1 sat dva puta tjedno. Ako samo malo bolje sagledaš situaciju, tvoje dijete nerijetko provodi najviše vremena upravo u vrtiću (ne računam sate noćnog spavanja :)). I baš zato u vrtićima sve treba funkcionirati tip top – od uvjeta za rad, mogućnosti za djecu, zdrave hrane pa do plaća za odgajateljice.
Prijateljica, odgajateljica u vrtiću, dodaje: “Svaki roditelj koji ne razumije kompleksnost, odgovornost i razinu stresa kojem se svakodnevno izlažemo, dobrodošao je u grupu na jedno jutro. Gradonačelnik pogotovo. Prije par godina sam imala tatu koji je svako jutro sa podsmijehom komentirao “blago vama, vi ćete se sad igrat, a ja moram u ured”, i pozvala ga da nam se jedno jutro pridruži i “igra” se s nama. Izdržao je kraće od planiranog vremena u skupini, izašao šokiran i vidno iznerviran. Od sljedećeg dana pa skroz do odlaska djeteta u školu, cijenio je kolegicu i mene čak i više no što smo očekivale. To jutro posjete vrtiću je čak nazvao noćnom morom i rekao da nikada ne bi mogao raditi naš posao jer je shvatio da se mi ne igramo nego radimo. 🙂 Ovaj posao je divan, prepun ljubavi, pažnje i krasnih momenata jer djeca su zaista neiskvarena, iskrena bića željna učenja i ljubavi. Dajem se u svoj posao 100% i unatoč lošim uvjetima i pretrpanoj grupi, rezultati su vidljivi kako kroz napredak djece tako i kroz oči roditelja koji su svakim danom sve svjesniji da ja nisam teta čuvalica, već profesionalac koji zna što i kako radi s njihovom djecom.”
I zato sam ja osobno za odgajateljice u vrtiću i podržavam njihov prosvjed. Smatram da bi svi roditelji čija su djeca u vrtićima i koji znaju pravu situaciju (jer ju svaki dan vide svojim očima), trebali biti na strani odgajateljica i pomoći im u njihovoj borbi. Jer, na kraju dana, to je borba za našu djecu, da njima bude bolje, a ne borba za odgajateljice!
Današnju temu (za koju se nadam da neće tek tako nestati i biti zaboravljena za par dana/tjedana), završavam sa scenom iz jednog vrtića:
Ujutro dolaze Borna i njegova mama te Marko i njegov tata. Marko je na adaptaciji i plače. Teta kaže tati da se vrati za pola sata jer da je Marku to jako velik stres i da bi bilo dobro ići polako. Markov tata kaže da to nema smisla i da će doći za 3 sata. Teta vidi da Marko ima mokre hlače i kaže kak je sav mokar. Markov tata kaže “Pa u ormariću imate rezervnu robu.”, okrene se i ode, uz komentar starijem djetetu kako Marko plače kao slon. Teta presvlači Marka, a Marko ima punu pelenu valjda još od sinoć 🙁 Teta, naravno, ništa ne komentira i mazi Marka i nježno mu priča da ne plače, da će tata doći i da ga u dvorani čekaju prijatelji.
Bornina mama sve to gleda i sluša (i ne vjeruje) jer je je Borna putem do vrtića pao u lokvu te je sav prljav i ima kompletno mokre hlače. Bornina mama skida Borninu obleku, pere mu ruke, presvlači mokre hlače i provjerava da li mu je pelena čista prije nego da preda teti koja ima na brizi 20 klinaca od 1.5-2 godine.
Poanta priče – Bornina mama je cool. Budi i ti cool poput nje, pomogni tetama u vrtiću i brini se za svoje dijete 🙂 Pozdravljam te do sljedeće srijede!
Index.hr
