Istanbulska konvencija je došla kao kruna rada koja je stavila nasilje u porodicu u fokus i prvi je pravno obavezujući instrument. Zemlje koje su je potpisale moraju primijeniti sve elemente koji su predstavljeni. Međutim, iako je BiH veoma brzo ratificirala Istanbulsku konvenciju, njena sprovedba u praksi nije na zadovoljavajućem nivou.“Parlamentarci moraju obratiti pažnju na to, harmonizacija i normiranje zakona u skladu s Istanbulskom konvencijom je njihov zadatak. Nasilje se u BiH smatra kao dio tradicije, folklora, što je za mnoge normalno. Mnogi opravdavaju nasilje nad ženama i u porodici kulturološkim i historijskim elementima, ali za takvu vrstu kršenja ljudskog prava nema opravdanja i cilj svijeta je nulta tolerancija na diskriminaciju i nasilje u bilo kojem obliku”, kazala je nezavisna ekspertica Ismeta Dervoz.
Prema prošlogodišnjim statistikama, svakog dana 137 žena su žrtve nasilja od svojih sadašnjih ili bivših partnera, a najveći problem je što se nasilje generacijski prenosi.“Djeca kasnije pokazuju nasilno ponašanje jer ga usvajaju kao model ponašanja, a porodice gdje se nasilje ponavlja su disfunkcionalne”, dodaje Dervoz.
Istanbulska konvencija je potvrda da se vrijedi zalagati za kvalitetan život bez nasilja. Direktorica Medica Zenica Sabiha Husić je kazala da su radili i kada nisu imali podrške te da su bili pioniri procesa i modela koji su prepoznati u Zakonu o zaštitu od nasilja u porodici FBiH.
“Među prvima smo u FBIH formirali koordinaciona tijela na nivou općine Zenice, a zatim nastavili i u drugim općinama i formirali tijelo koordinaciono na nivou kantona i potpisali smo protokol prije nego što je konvencija obavezivala našu državu. Uz volju i umijeće možemo uraditi sve za dobrobit onih zbog kojih smo se odlučili raditi. Statistika ne znači da je manje nasilja, možda samo više ne prijavljujemo”, kazala je Husić.
Meliha Sendić, direktorica Centra ženskih prava Zenica, je kazala kako rade u direktnom kontaktu s klijenticama, žrtvama nasilja, te da su do sada imali blizu 2.000 sudskih slučajeva od čega je 75 posto žrtava bilo neuke sa završenom osnovnom i srednjom školom zbog čega im je potrebna osoba od povjerenja.“Takve klijentice najčešće dolaze u komunikaciju s institucijama koje nisu prilagodile sistem pravno neukim i socijalno ugroženim kategorijama. Sporije ostvaruju prava i sporije se informišu. U toku ove godine smo radili na okupljanju ekspertne radne grupe koja bi razumjela ovaj problem i dobili smo podršku brojnih institucija i zajednički ćemo pokrenuti inicijativu i napraviti nacrt izmjena Zakona o nasilju u porodicama”, izjavila je Sendić te dodala:
“Klijentice ne razumiju jezik koje koriste institucije, a kada imamo osobu od povjerenja, taj put i proces se skrati. Mi smo u Zenici, nemamo taj problem u praksi, i mi smo osobe od povjerenja koje zastupamo klijentice, ne samo na sudu već u mnogim slučajevima zaštite. U cijelom području FBiH moramo uskladiti ovaj zakon s Istanbulskom konvencijom. Crna Gora, Hrvatska, Republika Srpska su riješile ovaj problem tako da ne vidim problem ni da mi to zvanično riješimo.”Zakon o zaštiti od nasilja u porodici ne postoji na državnom nivou već su njegove nadležnosti na entitetima i kantonima. Naše sagovornice su mišljenja da je potrebno harmonizirati sve zakone, uskladiti ih te aktivnije uključiti društvo u proces smanjenja nasilja u porodici.
“Naši građani moraju znati da su dužni prijaviti nasilje u komšiluku. Ne moraju se predstaviti policiji prilikom prijave, a njihovo negiranje toga što čuju je jednim dijelom i saučesništvo”, poručeno je.
