Zašto se Srbija i Hrvatska ubrzano naoružavaju?

O nabavi svakog novog oružanog sistema naširoko se raspravlja i u domaćoj, a čak još i više u javnosti u susjedstvu. No ta skupa „utrka“ u naoružanju se više čini kao prevladavanje trauma iz prošlosti – na obje strane.

Potpisivanje ugovora o nabavi i prelijetanje dva francuska zrakoplova tipa Rafale nad Zagrebom je opet raspirilo maštu „stratega u papučama“ s obje strane granice. Po kavanama i kafanama se naveliko raspravlja o brzini, manevarskim sposobnostima, paleti naoružanja… Hoće li hrvatski Rafale biti bolji od MiG-a 29 kakve ima Srbija? Doduše zračne bitke se u današnjem dobu raketa najčešće svode na tačkicu na radaru.

U vojsku se doista ulaže sve više s obje strane granice, a i na usporednom popisu Global Firepower, koji analizira čitav niz faktora: od tehničke opremljenosti do financijskih izdataka, obje se zemlje uspinju na ljestvici: Srbija je 2019. bila na 79. mjestu, ove godine je smještena na 60., Hrvatska se sa 70. popela na 62. mjesto. Već je i to argument i službenom Zagrebu i Beogradu kako je „sveta domoljubna dužnost“ odobriti sve veće vojne izdatke.

Golemi novci – ali za šta?

Po statistikama organizacije SIPRI, Hrvatska je 2013. za vojsku potrošila 837 miliona dolara (1,6% BDP-a), najnoviji podaci govore o 1.035.000.000 dolara (1,8%). Kod Srbije je to teže reći jer nije praksa da baš svi vojni izdaci prolaze kroz tamošnji parlament. Ali Štokholmski mirovni institut polazi od pretpostavke kako je Srbija 2013. potrošila 836 miliona dolara (1,9% BDP-a), a trenutno kalkulira s milijardom i 121 milion dolara (2,1%).

I takvi astronomski izdaci ostavljaju dubok dojam na naše „stratege u papučama“. Tim više što zaboravljaju kako su vojni izdaci (ponekad čak i u jednoj Njemačkoj) pravi Eldorado korupcije i nepotizma gdje će novac otići baš svugdje osim na novo oružje, a barem u tome na Balkanu ima vrhunskih specijalaca. Povrh toga, golem dio onoga što se teoretski računa kao vojni izdatak u Hrvatskoj odlazi i kao penzija ratnim veteranima. U Srbiji je još gore: procjene govore kako dobra polovica vojnog budžeta odlazi na plaće i davanja, a zbog nacionalne pripadnosti velikog broja nekadašnjih časnika JNA, opet je bila Srbija mjesto kamo su se naselili nakon raspada Jugoslavije i gdje primaju penzije – mada nerijetko žive u upravo jadnim uvjetima.

“Ne ponovilo se…”

Utoliko je i kod nabave novog naoružanja teško reći, je li važniji vojni – ili politički i psihološki argument traume posljednjeg rata. Hrvatska je neosporno krenula u rat opremom iz Tehničkog muzeja i fundusa Jadran filma iz partizanskih filmova. Dalek je put od poljoprivrednih zrakoplova i bojlera s eksplozivom do, ako hoćete; ovih Rafalea.

Trauma u Srbiji je zapravo istog korijena: JNA je nekoć glasila kao jedna od najvećih vojnih sila Europe, ali joj je veliki problem bila već i jedva naoružana, ali odlično organizirana teritorijalna obrana Slovenije. Teško se može osporiti činjenica da je i Slobodan Milošević „pao“ ne zato jer je poveo čak četiri rata u bivšoj Jugoslaviji, nego zato jer je u sva ta četiri rata zapravo doživio poraz.

Je li to “prava” utrka?

„Ponos” i „sramota” su bitni elementi ove nabave oružja, ali tu ostaje najvažnije pitanje: motiva nekakve „utrke”. Dok je utrka u naoružanju velesila u doba nekadašnjeg Hladnog rata bila utemeljena u, kako se duboko vjerovalo; jednog dana neminovnom vojnom sukobu Istoka i Zapada, kod Srbije i Hrvatske se to jedva može reći.

Teško da iko u Srbiji – i pogotovo tamošnjem državnom i vojnom vrhu, čak i nakon „kile belog“ ozbiljno opet razmišlja o granici „Virovitica-Karlovac-Karlobag“. S hrvatske strane je pak nekakav osvajački sukob prema Srbiji – doslovce nezamisliv.

Nikad ne reci “nikad”

No koncem osamdesetih prošlog stoljeća se u Jugoslaviji mnogo toga činilo „nezamislivo“, a sve oštrije nacionalističke riječi koje se opet čuju u Bosni i Hercegovini bolno podsjećaju na te dane. Je li ponovno zamisliva „pomoć golorukom narodu“ u susjednoj državi? Sarajevo je doista u potpuno drugoj ligi kad je riječ o izdacima za naoružanje: SIPRI evidentira da tamo izdatak za vojsku proždire 168 miliona dolara (0,9% BDP-a) što je dovoljno za 121. mjesto svjetske ljestvice. Službeni Beograd tvrdi kako „nikad nije“ sudjelovao čak ni u prošlom pokolju koji se zbivao u BiH, a što se tiče Hrvatske: ne samo što je čak i Tuđman shvatio kako ga je skupo koštalo popuštanje interesima tadašnje „hercegovačke frakcije“ u HDZ-u uplitanjem u susjednu državu, nego bi za današnji Zagreb takva intervencija bila doslovce političko samoubojstvo.

Kad je riječ o Srbiji, zapravo malo ko očekuje čak i otvoreni vojni pohod na Kosovo (na pretposljednjem, 139. mjestu Global Firepower). Ali razlog što je Vučić nedavno spontano „odao vojnu tajnu“ i novinarima nabrojio čitav popis oružanih sistema koji stižu u Srbiju, od helikoptera i raketnih sistema do oklopnih vozila, su zapravo dvije poruke: prva je, kao što je svojedobno izjavio, tada kao ministar obrane Srbije, Aleksandar Vulin kako se „više nikad neće dogoditi užasi Oluje i Bljeska, a da nemamo čime i da ne znamo kako“.

“Sad je drugačije”

Druga je poruka još važnija, posebno prema Kosovu: ovaj put iza Srbije „stoji Rusija“ jer gotovo svo oružje koje spominje ili stiže iz te zemlje – često kao „poklon“, ili potječe iz nje kao helikopteri Mi-35P iz Cipra. Tu čak i nije problem što, kako sa zadovoljstvom komentiraju „stratezi u papučama“ pogotovo s druge strane granice, Srbija najvećim dijelom zbrinjava krupni vojni otpad „braće po vjeri“: i nedavni poklon još šest MiG-ova 29 je bio uvjetovan da Srbija plati njihov potpun remont. Cipar se pak rješava tih helikoptera jer nema 100 milijuna dolara koliko će u sljedećim godina trebati za njihovo održavanje. Ali najveći problem je nešto drugo: Srbija je već imala priliku bolno shvatiti kako Kremlj isključivo slijedi svoje, a ne interese Beograda. A ruski interesi su ponekad ovakvi, ponekad onakvi.

I Rafalei koje nabavlja Hrvatska su rabljeni tako da pored maltene milijarde eura, treba računati i troškove njihovog održavanja, obuke pilota i već samo gorivo koje troše u letu. To je također problem čak i njemačkog ratnog zrakoplovstva: piloti moraju sakupiti dovoljno sati leta, ali letjeti je veoma skupo. S jedne strane doista nema smisla da iko riskira život i sjeda u preostale prastare „letlampe” koje ima hrvatska vojska: prvi MiG 21 je poletio još 1956. godine. Ali s druge strane, takvi zrakoplovi su u današnjem dobu vojnih sukoba na najboljem putu doživjeti sudbinu bojnih brodova prije Drugog svjetskog rata.

Budućnost ratovanja je već počela

I basnoslovno skupi bojni brodovi su bili ponos mnogih nacija dok nije u Pearl Harboru uništena maltene čitava američka pacifička flota razmjerno jeftinim avionima i još jeftinijim torpedima. Takvih preokreta je mnoštvo u vojnoj historiji i još jedan se upravo događa. To jest nešto zbog čega se i pravi vojni stratezi bude noću obliveni znojem: već sad su tu bespilotne letjelice, a i obuka pilota današnjih aviona je basnoslovno skupa. A letjelice bez pilota, čak i ako budu oborene – kao nedavno američka od Iranaca u Perzijskom zaljevu – nije veliko zlo. Jer počeo je cyber-rat.

raport.ba