”Švedsko srce moje majke” nije lagan film za gledanje, a daleko od toga da se ne može uživati u njemu. Prije svega scenaristički, onda i rediteljski, tematizirati tešku priču poput ove, a ne naći određeni izduvni ventil u komičnim scenama, kojih ima u nekoliko navrata u filmu, bilo bi veoma pogubno za projekat
Snimiti film u doba pandemije koronavirusa za holivudsku produkciju velika je stvar, kamoli za našu bosanskohercegovačku (koja je na respiratorima odavno). Upravo takav jedan projekat jeste film “Švedsko srce moje majke”, nastao u koprodukciji Bosne i Hercegovine (Heft, RTVFBH), Hrvatske (Eurofilm) i Francuske (Dari Films). Riječ je o adaptaciji istoimenog autobiografskog romana prerano preminulog pisca Zilhada Ključanina (1960-2016), koji je sam autor derivirao iz knjige, ali i dramskog teksta. Projekat je to koji se dugo pripremao i, napokon, šest godina od smrti svog autora, u režiji Adisa Bakrača, stigao pred publiku.
SRCE FILMA
Pripovijedajući priču o sredovječnom bračnom paru Derviši (Faketa Salihbegović-Avdagić) i Ademu (Nermin Omić), koji u jeku agresije na BiH dolaze u Švedsku kao izbjeglice, Bakrač je uspio da prenese samu esenciju Ključaninovog teksta u pokretne slike. A ta esencija je ljubav. Čista i neiskvarena. Naravno, to sve zaista duguje svojim protagonistima, od kojih posebno treba istaći rolu Fakete Salihbegović-Avdagić čiji je performans, zajedno sa onim Irine Dobnik kao Šveđanke Ingrid, samo srce filma. Iako je glavni dio muške ekipe, Omić u ulozi supruga Adema i Armin Omerović kao sin, u određenu ruku inferioran ženskom dvojcu, postoje momenti u filmu u kojima dolazi do izražaja i njihova glumačka igra. Omić posebno u sceni u kojoj zajedno sa Salihbegović-Avdagić i Dobnik sjedi za kuhinjskim stolom smijući se situaciji u kojoj su se našli, a Omerović, također, u sceni sa Omićem u kojoj mu objašnjava “kako se to u Švedskoj treba živjeti”.
Derviša i Adem su smješteni u stanu koji ih samo nekoliko vrata dijeli od komšinice Ingrid, koju će Derviša upoznati kada na nagovor supruga ode zatražiti malo kafe. Derviša ne govori švedski, Ingrid je nijema, ali to im ne smeta da se sporazumiju. Trenuci provedeni zajedno će zbližiti Dervišu i Ingrid toliko da jedna bez druge više neće moći. Činjenica sa kojom se Derviša ne može pomiriti, smrt drugog sina Tarika, lebdjeće kao ptica zloslutnica nad njenom glavom, dok bude otkiriva detalje o Ingrid. Detalje koji nisu nimalo lijepi. Samo iz velike ljubavi prema svojoj novoj najboljoj prijateljici, Derviša će učiniti sve da joj pomogne.
”Švedsko srce moje majke” nije lagan film za gledanje, a daleko od toga da se ne može uživati u njemu. Prije svega scenaristički, onda i rediteljski, tematizirati tešku priču poput ove, a ne naći određeni izduvni ventil u komičnim scenama, kojih ima u nekoliko navrata u filmu, bilo bi veoma pogubno za projekat.
IZMUČENI PROBLEMIMA
Srećom, Ključanin kao scenarista pripremio je Bakraču kao reditelju dovoljno prostora za improvizacije sa glumcima. Rad direktora fotografije Admira Švrakića dočarava atmosferu izbjeglištva dvoje supružnika, ali i na sebi stvojstven način prikazuje sliku ljudi izmučenih problemima koji uopšte nisu mali i beznačajni, kakvim se mogu učiniti.
Samo postojanje jednog ovakvog filma potrebno je bh. kinematografiji koja, iako je tematski zasićena filmovima koji govore o agresiji i njenim posljedicama, treba da bude podsjetnik na sve one ratne strahote kroz koje je prošao narod Bosne i Hercegovine.
