Ispovijest zabrinutog patriote – Živimo li u zemlji potpunog haosa, anarhije I selektivne pravde prema sirotinji
Jutros se glasno zapitah.
Nazvao me prijatelj, ratni drug čiji je brat, u redovima Armije RBiH, poginuo u jednoj od bitaka 1992. Danas vozi autobus za jednu kompaniju. Kaze u Sarajevu mu prišao čovjek s namjerom da preda pismo za Njemačku. U skladu s uputama iz kompanije naplata se vrši odmah, na sto je čovjek reagirao burno i opsovao majku vozaču, mom prijatelju, a potom ga svom silinom raspalio pesnicom po licu da je nesretni vozač završio u nesvijesti na peronu autobuske stanice u Sarajevu.
Stigla je policija, a potom i vozilo Hitne pomoći. Nesretni čovjek je dobio flaster na razbijeno lice, a potom, u pratnji policajca, upućen na nadležni odjel KCUS-a. Tamo ga dežurni ljekar nije htio primiti dok unaprijed ne izvrši uplatu za pregled. Vozač, moj prijatelj, je u dzepu imao 29 maraka, što nije bilo dovoljno, pa ga je ljekar onako krvavog i polusvjesnog odbio pregledati. Policajac je negodovao, zvao komandira i korio nemilosrdnog doktora tražeći da se identifikuje, ali je on bio neumoljiv.
Vozač, moj prijatelj je “dobauljao” do Tešnja gdje je zbrinut u Općoj bolnici.
Trazio je od MUP-a KS da ga izvijeste sta se čini po ovom pitanju, ali su ga oni uputili na PU Tešanj, gdje su mu, naravno rekli da je nadležan MUP KS gdje se sve i dogodilo.
Zbunjen i povrijeđen vozač je pozvao novinara da pokuša nešto učiniti na taj način.
Saslušao sam ga i onda uvidio da je sve toliko gnjilo da sam bespomoćan.
Ako pozovem MUP KS reći će mi da se intenzivno traga za počiniocem, Hitna pomoć će reći da je flaster predstavljao tretman u domenu urgentne medicinske pomoći i da je pacijent uredno upućen u KCUS. Na KCUS će reći da su poštovali upute menadžmenta, da stanje nije bilo kritično ili…ne znam što, ali će, kao i do sada nebulozama samo dodatno zbuniti ionako sluđenu javnost. U PU Tešanj će reći da nisu nadležni, kao što i nisu.
Uvidim da je sve otišlo dovraga.
Objasnim to i vozaču, mom prijatelju. Slegne ramenima.
Kaže kćerka mu završava petu godinu Medicinskog fakulteta. Gleda u njega. Kaže: “Znas li ti da ja ove godine završavam fakultetu?”.
“Znam”, veli otac.
Gleda ga onako onako premlaćenog, razočaranog i nemoćnog. Željela je biti ovdje, u svojoj zemlji, ali u trenutku donosi veliku odluku.
“Je li amidža za ovo poginuo u ratu!?”
On slegne ramenima.
“Odoh ja babo bilo gdje iz ove ludnice kada završim fakultet”, reče mu kćerka rezignirano.
Nekad je bilo drugačije!? Možda i jeste, ali to nekada da je valjalo opstalo bi. Logično, sve što vrijedi opstaje, što je gnjilo propadne i nestane. Kulise su lijepe, ali nisu postojane ni stvarne.
A, i ovo je gnjilo. Dobro gnjilo. Nemamo javno mnijenje. Uništili ga političari, neukost, amoralni novinari i neki portali, plaćene reportaže i godišnji ugovori o medijskom praćenju!
Niko više nizašta ne odgovara. U priči bih izdvojio vozača, mog prijatelja i policajca koji je pokušao, koliko je mogao utjecati na sve. Ali, baš kao ni mi, ne može mnogo. Otišlo je predaleko.
Kćerka vozača, mog prijatelja, pakuje kofere. Da smo nešto mlađi za njom bih i ja i vozač, moj prijatelj. Možda ipak, nikad nije kasno!
Laku noć!
Zabrinuti patriota
