Zadnjih dana javni prostor je doslovno zatrpan podacima od kojih gotovo da se ledi krv u žilama. Od 1990. godine do danas, prema podacima Svjetske banke, mnoge zemlje iz okruženja su bilježile, neke od njih i krajnje respektabilan rast društvenog bruto proizvoda. U Albaniji je on, primjerice, premašio granicu i od 140%, na Kosovu je tek desetak postotaka od albanskoga manji, uduplao se u Sloveniji, a za petama njoj je u Rumunjskoj, Crnoj Gori, Bugarskoj, čak i Hrvatskoj. Jedino u BiH – i Srbiji, koju bi Dodik i njegovi rado u svemu slijedili – je i danas ispod razine s početka devedesetih.
No, to nije i najgore. Drugi pokazatelji, naprotiv, upozoravaju da se dobru nadati nije ni u budućnosti. U prvih osam mjeseci, recimo, u odnosu na isti period prošle godine izvoz BiH pada, a uvoz raste. Taj trend bi se, kako stvari stoje, u godinama koje dolaze mogao čak i zaoštriti. Jer, sve manje je onih koji bi pretpostavke za rast izvoza mogli stvarati. U prvih šest mjeseci ove godine BiH je bilježila negativan prirodni priraštaj – pri čemu se trend njegova pada u odnosu na godinu ranije dodatno zaoštrio – a pad broja sklopljenih brakova i porast broja razvoda sugerira kako bi nas isti usud mogao pratiti i u godinama koje tek slijede.
S druge strane, sve očiglednije je i nezadovoljstvo socijalnim stanjem u zemlji. Na prostoru Federacije, recimo, skoro pet tisuća liječnika i stomatologa polusatnim štrajkom ovih dana upozori vlasti na svoj položaj – a ne dvojim da bi se svakog dana, umjesto polusatne obustave mogla dogoditi i potpuna blokada zdravstvenih institucija Federacije. No, to je, i tako kako je, još uvijek bolje od onoga što se događa na prostoru RS-a. Tamo je, još konkretnije, u zdravstvu sve manje onih koji bi aktualne vlasti bilo čim, pa i štrajkovima, mogli upozoravati. Jer, zdravstveni radnici masovno pakiraju kofere i odlaze. I to, ne samo u Njemačku, Švicarsku, nego čak i u Federaciju, onu istu u kojoj im kolege štrajkaju. Zašto? Zato što im je u tom dijelu zemlje, kažu, rad značajno više plaćen nego tamo gdje su danas.
Najgore je da to, na izvjestan način, priznaju i vlasti RS-a. I da, da se ne povjeruje, za takvo stanje razloge pronalaze u činjenici da na razini BiH nije formirana vlast. K'o biva, da je SNSD zaposjeo Vijeće ministara i druge državne institucije sve bi bilo drugačije – a procvjetalo bi i u javnom zdravstvu RS-a. Jer, tada bi se, pojašnjava entitetski premijer, ovaj dio zemlje kod međunarodnih financijskih institucija mogao dodatno zadužiti i zdravstvenim radnicima osigurati nešto veću crkavicu od one koju primaju – i stimulirati ih da ostanu.
Hajte, recimo da je tako. No, što koliko sutra? Jer, prema objavljenim podacima, potrošačka korpa mu je za više od duplo veća od prosječne plaće u RS-u – koja je, navodno, premašila 900 maraka. Ali, što tih 900 maraka znači onima čija je plaća i ispod 500. Kojih je preko 70.000, Dodikovim jezikom, u tom boljem dijelu zemlje. A, ako je prema objavljenim podacima suditi – da javna poduzeća u RS-u duguju preko milijardu maraka – bit će ih i više.
Sve to su podaci zbog kojih bi se, u svakoj normalnoj zemlji, vlast ne samo brinula za svoju budućnost nego i pakirala kofere za ono što je čeka nakon prvih parlamentarnih izbora. Ovdje se, međutim, etnonacionalistička bratija osjeća sigurnijom no ikada. Jer, logici krčenja stomaka ona i danas, i to krajnje efikasno, parira pričom o ugroženosti naroda – i potrebom zbijanja nacionalnih redova kao uvjetom biološkog opstanka.
U toj funkciji je, uostalom, i bura koju je podigla najnovija deklaracija SDA. Koja, usput, gotovo ni u promilima ne odudara od one s prethodnog kongresa ove partije – deklaracije iz 2015. godine. Ali, sadašnja je deklaracija – za razliku od one od prije četiri godine, kada se zbog nje nitko ni ne počeša – izazvala talasanje zbog kojeg me obični smrtnici nerijetko presreću pitanjima, prijeti li nam novo krvoproliće.
Zaludu moja uvjeravanja sirota svijeta kako za to nema bojazni – ali i kako je deklaracija SDA najobičnije bacanje prašine u oči. Jer, njezini dometi su, nema li najšireg društvenog konsenzusa – a nema ga i neće ga biti ni u slijedećih barem desetak godina – ravni nuli. Znaju to, dakako, i tvorci najnovije deklaracije, ali i oni kojima je ona poslužila za novo talasanje – i za nove strahove. Ali, i jednima i drugima je važno da je deklaracija SDA iskorištena kao krunski argument potrebe još snažnijeg homogeniziranja na etničkoj osnovi.
Dodiku je, recimo, programska deklaracija SDA došla k'o „kec na deset“ u priči o nužnosti svesrpskog okupljanja – i proglašavanja kvislinzima svih koji se usprotive svrstavanju pod njegov barjak. A dobro bi mu, budući su njegove prijetnje secesijom kao odgovor na SDA „unitarizam“ osuđene i od centara međunarodne moći, došla i bespogovorna javna potpora „svesrpskog autoriteta“. Predsjednika Srbije. I, siguran sam, nadao joj se. Ali ona je – iako talasanje u BiH, zbog potreba u vlastitoj mu kući, kao melem na ranu dođe i Vučiću – zasad ipak izostala.
Čović je, potom, programsku deklaraciju SDA iskoristio kao krunski dokaz „organiziranog političkog, ideološkog i medijskog nasilja nad Hrvatima u BiH“ – i za intenziviranu priču o etničkoj federalizaciji kao jedinom jamstvu budućnosti BiH, ali i jedinom jamstvu hrvatske opstojnosti u njoj. Tako osmišljen koncept prati i udar čiji je cilj podjela medijskog prostora preko projekta TV Herceg-Bosne – a u tom kontekstu i pokušaj da se iz općinskih proračuna osiguraju sredstva za njezino financijsko servisiranje.
Izetbegović, na koncu, stavljanjem u prvi plan građanskih vrijednosti na svoju stranu nastoji pridobiti svjetske centre moći – jer, promoviranje građanskog principa kod njih i stvara dojam o drugačijim ciljevima u odnosu na one koje personificiraju lideri SNSD-a i HDZ-a. Stvarnost je, nažalost, potpuno suprotna. Lider SDA, naime, s njima funkcionira po principu spojenih posuda – bez njih nema ni njega. U prilog tome, uostalom, svjedoči masa detalja. Prisjetimo se, uostalom, da je SDA svojim glasovima omogućila apsolutnu dominaciju SNSD-a i HDZ-a u Domu naroda državnoga parlamenta – i da je time, ali i svim ostalim što čini, podjednako odgovorna za blokade kao i njezini hrvatsko-srpski blizanci.
Ako je, dakle, stanje takvo, a jeste, postoji li uopće mogućnost da se ono promijeni – i da se umjesto iracionalnih kolektivnih u prvi plan dovedu pojedinačni, interesi čovjeka i njegovo pravo na život. EU, dojam je, čini sve kako bi takve promjene potakla. Svako malo se, uostalom, iz njezinih odaja, s različitih adresa dakako, dade čuti kako ni ona nije potpuna bez BiH – kako u svojoj obitelji želi našu zemlju, ali i kako sama BiH mora savladati civilizacijske barijere koje joj na putu tome stoje.
Izvjesno je, međutim, da u Bruxelessu ne vjeruju kako bi takav zaokret učiniti mogle političke filozofije koje su odgovorne za rat, za stotine tisuća ljudskih života i za gotovo prepolovljavanje bosanskohercegovačkoga stanovništva. Ako je tako, nije upitno ni da su pogledi iz tamošnje administracije usmjereni prema partijama liberalno-građanskog političkog spektra, onima koje su, kolokvijalno govoreći, dio političke ljevice posebice.
Pitanje je, međutim, imaju li te partije snage za zaokret koji bi BiH mogao učiniti društvom evropskih naroda? Najiskrenije, u to sam sve manje uvjeren. I puno je razloga zašto sam sve više pesimista.
Pitanje je, prije svega, koliko BiH uopće ima političku ljevicu? Jer, njezin duh je, filozofijom trećeg puta, koja je osakatila i lijevi politički pokret u Evropi, već dvadesetak godina protjeran i iz BiH. A posljedica je da se partije političke ljevice sve manje prepoznaju kao partije depriviranih – partije siromašnih, radništva, kojima je cilj dobro tih slojeva, i zbog kojih nastupaju protiv kapitala i njegove grabežljivosti. Posljedica je, potom, da, umjesto u tim slojevima, bazu svoga utjecaja te partije pokušavaju osigurati i tamo gdje nikada u povijesti nisu – čak i kod vlasnika kapitala. A to ih ideološki čini potpuno neprepoznatljivima i njihovo prirodno biračko tijelo dovodi u stanje totalne zbunjenosti – pa i apstinencije i okretanja prema drugim političkim projektima.
S druge strane, lijevi politički pokret, i takav kakav jeste – nedefiniran, neprofiliran, smušen, tehnomenadžerski, osobnim interesima obojen – nikada nije bio razjedinjeniji no danas. Bukvalno svaki dan se, uostalom, svjedočiti može unutarnjim previranjima, posebno u vodećim partijama ljevice, uskrsavanju novih partija iz njihovih skuta zbog interesnih ratova koji ih svaki dan razdiru – jednom takvom moglo se svjedočiti i ovih dana – i njihovim optužbama kako su se na taj korak odlučile zbog izdaje ideje u onoj kojoj su pripadale. A to, objektivno, slabi ukupnu snagu koju bi, da nije unutarnjih ratova i borbe za moć pod svaku cijenu, prema biračkom tijelu mogle emitirati. No, što je još poraznije, takvo stanje je istodobno i u funkciji produžavanja vijeka trajanja etnonacionalističkih snaga i koncepata.
Nastranu što dijelu onih, koji se u ideje političke ljevice kunu, te ideje nerijetko znače koliko i lanjski snijeg. Jer, kako bi ostvarili vlastite interese, održali u sedlu vlasti i moći, a s tim ponešto i materijalno ušićarili, takvi su se spremni udružiti i sa samim vragom. Kao što, uostalom, čine i danas. I uvijek imaju obrazloženja zašto to čine – zbog temeljne ideje, zbog budućnosti zemlje, zbog onih koji su za njih glasovali, zbog…tko zna čega sve ne.
U stvarnosti, međutim, ne samo da se time onemogućuje promjena sistema vrijednosti, koja bi BiH približila evropskim standardima, i umjesto vladavine ljudi definitivno osigurala vladavina zakona, nego se status qou betonira snažnije no što bi to bez njih i u mislima bilo moguće.
U takvom ambijentu, koliko god to sumorno zvučalo, tapkanje u mjestu se, kako stvari stoje, i slijedećih desetak godina nameće kao neizbježan dio tužne nam sudbine. A dogodi li se to, sudu historije umaći neće baš nitko. Oni, koji se nesmanjenim intenzitetom desetljećima udaraju u nacionalna prsa, odavna nisu sporni. Ali, umaći mu neće ni onu koji bi se, tobože zarad dobra čovjeka, odrekli svega – osim, baš kao i etnonacionalisti, političke moći i privilegija koje s njom idu.
Treba li ih, i jedne i druge, i dalje trpjeti? Ili im, zarad vlastite nam budućnosti, i jednima i drugima podjednako okrenuti leđa?ž
akademik Slavo Kukić
