Home » Kukić: Narod koji kliče fašistima slobodu ni ne zaslužuje

Kukić: Narod koji kliče fašistima slobodu ni ne zaslužuje

Akademik Slavo Kukić

U najnovijem izvještaju Savjetu bezbjednosti, prisjetimo se, visoki predstavnik upire prstom u uzroke zastoja u BiH – u tri najveće nacionalističke stranačke oligarhije. Nekako u isto vrijeme do ušiju javnosti se probija i informacija da BiH ni do danas nije izvršila ništa od, ne 14 nego 115 obveza koje joj je u zadaću stavila Evropska komisija – uz dodatak dakako, bez njihove realizacije nema ni priče o pridruživanju obitelji evropskih naroda.
Ali, koga sve to muči? Etnonacionaliste, kojima je puna tri desetljeća u ruke predana kontrola društvenih procesa? Ni slučajno! Dojam je, naprotiv, da ih upozorenja svijeta potiču na suprotno. Onima, recimo, što dolaze iz Bruxellesa Dodik, i to ne jednom, uzvraća ne način koji je samo njemu svojstven. Nije, veli, EU „sveta krava“ – ni jedina adresa u koju bi pogled trebali upirati. Posredstvom jednog ruskog magazina, naprotiv, Evropljanima poruči da su s njima u ravnopravnoj utakmici i drugi – Putin i Erdogan prije svih – i da je krajnje vrijeme da o tome razmisle i sami. Jer, zaprijeti im laktaški vožd, nije li za takve scenarije spremna BiH, RS jeste – pod cijenu da to uključuje i njezinu secesiju od današnje države.

Već odavna nije tajna da potporu za takvu retoriku Dodik, uz sve ostale, dobiva i iz glavnog grada istočnih susjeda. Na najuvjerljiviji način to je i nedavno potvrđeno. Na njegovu rusku priču, naime, reagovao je lider SDA porukom kako ni jedan dio BiH, pa ni RS, nije samo i isključivo srpski – nego svih kojima je BiH domovina. No, Izetbegoviću nije uzvratio onaj koji je njegovu reakciju i izazvao nego Miodrag Linta, prvi čovjek Odbora za dijasporu i Srbe u regiji pri srbijanskom parlamentu. Apsolutna je laž, poruči on, „da je svaki pedalj BiH zajednički“. Istina je, naprotiv, „da je pola BiH srpsko“ – jer, pojasni Linta, RS „je država koja ima narod, teritoriju, demokratski izabranu vlast, obilježja, znanstvene, kulturne, obrazovne i druge institucije“, i to ostaje „trajna činjenica“.
Dodika, istina, specijalno ne muči ni Izetbegović, ni ostatak sarajevskog političkog miljea. Ali ga muče oponenti iz srpskog političkog kruga s prostora RS. I stoga mu je važno kako obuzdati njih. Smjer je, međutim, nedavno obznanio i u vezi s tim. Narodnoj skupštini će predložiti promjene kaznenoga zakonodavstva kojima bi se sankcionisalo nepoštivanje njezinih odluka. A to, prevedeno na jezik svakodnevice, znači da će oni koji se s njim ne slažu, i koji svoje neslaganje ispoljavaju u državnomu parlamentu, o usvojenim izmjenama morati ozbiljno i sami razmisliti. Ili će slijediti ono što im kao zapovijed preko entitetskog parlamenta nametne Dodik ili će na hlađenje, možda i s drugu stranu brave. Baš kao što slični njima završiti znaju u autoritarnim režimima, političkim diktaturama diljem svijeta.
Ali, ne muče poruke svijeta, a ni one koje dolaze od građana, etnonacionalističku ohlokratiju ni s federalne strane entitetske crte. Ovih dana, da ne idem dalje u prošlost, na adresu vlade Tuzlanskg kantona, zbog odluka o policiji stižu krajnje oštra upozorenja, među njima i ono koje zajednički potpisuju američka ambasada i OHR. Za koje su, tako u njihovu pismu Vladi stoji, „izmjene Zakona o unutarnjim poslovima neprihvatljive i predstavljaju instrument koji će omogućiti direktnu političku kontrolu nad profesionalnim radom policije.“
Uprkos svemu, tuzlanska politička lakrdija je, onako narodski, mala maca u odnosu na neke druge. U odnosu, recimo, na slučaj Zavoda Pazarić. Ustanove koja bi morala biti ogledalo i humanizma i brige za osobe s invaliditetom. A koja je, upravo suprotno, pokazalo se, poligon za stranačka uhljebljivanja mimo svake mjere dobra ukusa, ustanova u kojoj se štićenike iskorištava, zlostavlja na načine kakvi su i u svijetu rijetko viđeni, a osobe koje zbog toga pokušaju alarmirati javnost se, čak i one koje su prepoznatljive u javnom prostoru, denuncira i zastrašuje na najprizemnije načine.

No, slučaj Pazarić je upozorio i na beskrupuloznost, ali i kukavičluk vladajuće bulumente. Kojoj, dok o reakcijama javnosti nije razmišljala, ni na kraj pameti ne bi ideja da o tamošnjem zavodu razgovara i u federalnom parlamentu. Jer, zahtjev za razgovor, onako s pika, otkloniše „zaštitnici“ i bošnjačkih i hrvatskih interesa. Zašto, samo oni znaju.
Ni pol muke, međutim, da im u tome ne sufliraše i oni kojima je pravo na život obična čovjeka, kao eto, sve na svijetu. Jer, uz njih su, i to od prvog do zadnjega, stali i novokomponovani „socijaldemokrati“, pokazujući time kako im je vlast sve, a sve ostalo, pa i volja birača na koje se pozivaju, ništa. A stao je, suzdržanošću ili otvorenim priklanjanjem, i DF. Stranka čije nas „prve violine“, pozivajući se valjda na argument vlastite profesije, osim sramne potpore odbijanju mogućnosti parlamentarne rasprave, čak i poučavaju kako je pazarićko zlostavljanje, vezanje za krevete i još štošta, „uobičajena medicinska metoda“ zbog koje ne treba dizati prašinu. Ni u parlamentu, ni izvan njega. Što reći na to? Jednostavno, fuj!

  Ništa od snijega? Nedim Sladić jednom rečenicom kazao kakvo će vrijeme biti ove sedmice

Koliko god sve to djelovalo suludo, čovjek bi takve i cijenio da su u vlastitoj morbidnosti ostali dosljedni. I da prvi suprotni vjetrovi nisu posvjedočili zajednički im kukavičluk. Jer, svi oni su, bez izuzetka, pod pritiskom građanskih prosvjeda, reakcija međunarodnih organizacija i činjenice da je pazarićka sramota punila naslovnice svjetskih medija, koliko preko noći promijenili ćurak. Iako, ni to ništa ne znači. I zbog toga ne bi trebali likovati. Jer, slične zaokrete, kako bi se spašavalo partijske uhljebe, isključivati ne treba ni u bližoj budućnosti. Uostalom, ljudski otpad se zbog te vrste metamorfoza nikada nije crvenio.
Nije, doduše, da nacionalisti baš ni u čemu ne poslušaju savjete centara međunarodne moći. Evo, recimo, na dobrom su putu da konačno formiraju vlast na najvišoj državnoj razini. I zato, koje li ironije, dobivaju čak i aplauze – i iz Evrope i iz Amerike. Iako, čitava priča još uvijek nije i okončana. Naprotiv, u njezinoj je pozadini i dalje masa upitnika. I masa mogućnosti kojekakvih iznenađenja.

Dojam je, naime, kako je trenutno pitanje svih pitanja, tobože, tko je u najnovijem balkanskom galimatijasu pobjednik – oni koji godinu dana ponavljaju da bez Godišnjeg nacionalnog plana, famoznoga ANP-a, nema ni Savjeta ministara ili oni koji ga odbijaju ne mareći za cijenu? Izetbegović i Komšić, a i opozicija Dodiku u RS, koji na ovaj ili onaj način daju do znanja kako je Mile konačno dolijao, ili on, tvrdeći i dalje da NATO ne računa s RS?
Stvarno, međutim, javnost je i dalje uskraćena za informaciju hoće li BiH nakon usvojenog Programa reformi u NATO ipak morati poslati i ANP? Jer, usvojeni dokument joj nije dostupan, a govorljivi nisu ni u NATO-u. Iz njegova sarajevskog ureda, istina, ističu zadovoljstvo urađenim, ali i dodaju da im – može nas bošnjački član Predsjedništva uvjeravati što mu drago – dokument još uvijek nije dostupan. I da ga ne mogu ni komentarisati dakako.

Čemu, onda, sva ta galama? Je li joj ambicija potpuna informacija u vezi s ANP-om ili nešto drugo? Jer, galama o tome je li Program reformi inačica za ANP ili ne u sasvim drugi plan je potisnula ništa manje važno pitanje – formiranje vlasti u Federaciji. Čović, podsjetimo se, od izborne noći ponavlja da te vlasti nema bez promjene Izbornog zakona prema njegovim rješenjima. Izetbegović i Komšić, međutim, čitavu prošlu godinu guslaju kako bez federalne nema ni državne vlasti. A nje će, kako stvari stoje, ipak biti. Znači li to da su koalicioni partneri iz bošnjačke kvote – to je termin kojeg u javni prostor nisam lansirao ja nego njihov „hrvatski“ partner – pred poglavnikom definitivno „skinuli gaće“? I da će proces, u konačnici, imati smjer kojeg je prije godinu i više on i najavio? Da u čitavoj ovoj priči, zapravo, pobjednik nije Dodik, još manje partneri iz „bošnjačke kvote“, nego poglavnik osobno?

Moglo bi se, istina, i tako reći. Iako, što se mene tiče, pobjednici su svi oni zajedno. Jer, tom vrstom demagogije produžavaju vijek vlastitog političkog trajanja. Kao što su, s druge strane, gubitnici oni o kojima se puno manje govori. Građani. Narod, koji za sve to ceh i plaća. Mostarski Srbi, recimo, koji usprkos svemu i dalje kliču Dodikovu nacionalnom zovu, Širokobriježani koji i danas čovjeka osuđenog za ratne zločine slave kao nacionalnog heroja, Bošnjaci kojima je Bakirovo balahanje po Meki – u kojem on i hanuma mu troše njihova višegodišnja primanja – važnije i od vlastitog im prava na život. A sve to, opet, znači da nevin nije ni taj isti narod. I grijeh bi bio amnestirati ga. A i, što je-je, previše ga žaliti.

Kako vrijeme prolazi, to sve češće i sam ponavljam. Izdržao, uostalom, nisam ni prije koji dan, povodom sjećanja na nekadašnji Dan republike. Na 29. studeni – ili novembar, svejedno. Mnogima je to bio povod i za čestitke na društvenim mrežama. I za gotovo vapijući usklik „Smrt fašizmu“. Na jedan od njih ni sam nisam odolio. Morao sam i javno reći što o svemu tome mislim. Rado bih, napisah, uzvratio onom, „Sloboda narodu“. Ali najiskrenije, ne mogu. Jer, narod koji kliče fašizmu, a bosanskohercegovački nacionalizmi su baš to, fašizam u njegovoj gotovo izvornoj verziji, slobodu ni ne želi. A, tako mi svega, taman da će me zbog toga cijeli svijet popljuvati – neka me ispričaju Bosanci i Hercegovci koji dio toga đavoljeg kola nisu – ni ne zaslužuje.