Ako je po aktualnoj vlasti, narodu ove zemlje je, uz sve Scile i Haribde koje ga šibaju, dobro. I iz dana u dan mu je sve bolje, samo što on toga – ograničen, kakav u stvarnosti jeste – nije svjestan. Podaci, pak, kojima se svakodnevno operira, upućuju na drugačije stanje stvari. Od lokalnih izbora 2016. godine, uostalom, i sam gotovo svakodnevno upirem prstom na trendove koji su opominjući – za obična čovjeka, ali i za BiH i njezinu budućnost. Na desetine sam puta, riječju i tekstom, zadnje dvije godine u javnom prostoru iznosio pokazatelje o različitim, evropskim i svjetskim mjerenjima – prema kojima BiH ni po čemu ne može biti ambijent poželjan za život. Prema Bloombergovu indexu bijede ona je jedna od najbjednijih zemlja svijeta, 2016. godine odmah iza Venezuele, na samom je evropskomu i svjetskom dnu, potom, po stopi zaposlenosti i životnom standardu, a na vrhu jedino po onome, po čemu nebi smjela biti – po kriminalu i korupciji te iseljavanju najvitalnijeg dijela njezina stanovništva.
Samo u zadnjih mjesec-dva su, radi li se o demografskom pražnjenju, u respektabilnim svjetskim izvorima obznanjeni podaci koji su alarmirajući. Prema jednomu od njih, BiH je zemlja s relativno najvećom dijasporom u svijetu. U tom je statusu skoro polovica njezine ukupne populacije. Prema drugomu, opet – a podaci su obznanjeni prije koji dan – građani BiH su i nominalno među najbrojnijim stranim državljanima u zemljama EU. Samo u Njemačkoj ih je, pročitah, 200 tisuća, Austriji 155 tisuća, Švedskoj, Norveškoj, Francuskoj, Švicarskoj tek nešto manje.
Ni pol muke da je tu kraj priče. Naprotiv. Realna je opasnost da se podatke koji su nam svakodnevnica, koliko sutra, tretira stanjem koje je još uvijek bilo podnošljivo. Jer evo, i uoči katoličkog Uskrsa samoproglašeni srpski vožd zapadno od Drine ponavlja priču koja razvija i strahove i netrpeljivost. Prizna li UN nezavisnost Kosova, zaprijeti on, isto pravo, a temeljem zaključaka svoga parlamenta, ima i RS. Jer, veli, nikada ti zaključci nisu stavljeni izvan snage – i samo je pitanje razvoja događaja na Kosovu hoće li ih se nanovo aktualizirati.
No, Dodikova priča tu ne završava. Naprotiv, dodaje on, ovo je stoljeće u kojemu se nanovo, i to energičnom akcijom, mora pokrenuti srpski narod na ponovnu homogenizaciju i integraciju – prvo u, pogledajte formulaciju, „dvjema srpskim državama“, RS-u i Srbiji, a onda i na sjeveru Kosova, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji. U svim dijelovima, dakle, koje su i Načartanije i Memorandum zapikirali – pa i više jer Dodik „puca“ čak i na Sloveniju.
Strahove i homogenizaciju na etničkoj osnovi svakodnevno potiče i prvi čovjek HDZ BiH. U vrijeme zadnjih parlamentarnih izbora, i nakon njih, to je činio uopćenom retorikom o ravnopravnosti, danas zahtjevima za izmjenu Izbornog zakona koji na otpore ne nailaze samo među drugima, Bošnjacima posebice, nego i među vlastitim mu sunarodnicima.
Gotovo svakodnevno otpori se daju čuti od predstavnika hrvatskih političkih partija s prostora Bosne – Hrvatske stranke i županijskih organizacija HDZ 1990 posebice. To mu, međutim, barem zasad, nije problem. Ali, a tu bi problema moglo biti, sve glasniji su i dijelovi Katoličke crkve.
Ne mislim, dakako, na kardinala Puljića. Jer on, pa i u uskršnje vrijeme, baulja kao i inače – malo na jednu, malo na drugu stranu. A toliko je Čoviću dovoljno. Ali, ne bauljaju iz kardinalova okruženja. Uoči uskršnjih blagdana se, recimo, a činio je to i ranije, u svojstvu predsjednika Komisije „Justitia et pax“ Biskupske konferencije BiH oglasi banjalučki biskup Franjo Komarica – i nanovo podsjeti javnost da na prostoru RS-a živi manje od devet tisuća, svega 5% predratnoga broja katolika. I, isprovociran hadezeovim prijedlogom izmjena Izbornoga zakona, javno zapita zar je moguće „da oni koji su prognani ili oni koji su na pojedinom dijelu BiH ostali kao manje brojni ne pripadaju nikome pa ni unutar svoga naroda?“ I k tome doda, u „ime koga i u ime čega bilo tko, a pogotovo oni koji nose odgovornost, ima pravo otpisivati te ljude i držati ih na rubu kada je riječ o bilo kojem pa tako i o političkom pravu? Zar jednima treba sve, a drugima ne treba ništa i zar se tako misli izgraditi pravedno društvo“? A, da nebi bilo zabune na što misli, Komarica i pojasni o čemu zbori – o Izbornom zakonu, kojeg, veli, treba riješiti pravedno, „ali ne samo u polovici zemlje nego u cijeloj BiH i to na način da sva tri konstitutivna naroda i svaki čovjek budu jednakopravni u svakom“ njezinu dijelu.
No, bosanskohercegovačke etnofilozofije ne mare za sve to. Prije koji dan to im, u zajedničkom komentaru, u brk javno skresaše i ambasadori Cormack i Wigemark, poručujući im da, natezanjima oko Izbornog zakona, pokazuju kako „zanemaruju svoju odgovornost i ne shvaćaju ozbiljno rizik izbijanja političke krize“, ali i markirajući što se, kako do toga nebi došlo, pod hitno mora učiniti – riješiti „Dom naroda FBiH i Mostar, a sačekati period nakon izbora za rješavanje ostalih pitanja, uključujući Predsjedništvo, u skladu s relevantnim presudama Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda“.
Je li, međutim, od svjetskih centara moći to i dovoljno? Nije. Slažem se s biskupom banjalučkim da njihova pomoć mora biti i „odlučnija i učinkovitija“, posebice radi li se o zemljama supotpisnicama Daytonskoga sporazuma – ali i s tim da su neutemeljene „isprike brojnih svjetskih centara moći i njihova prebacivanja odgovornosti isključivo na neku ‘domaću razinu'“. Uostalom, ta vrsta otklona nakon 2006. godine je i omogućila revitalizaciju etnonacionalističkih ambicija i ciljeva iz prve polovice devedesetih.
Sve to, dakako, ne znači kako odgovornost za svoju vlastitu zemlju i njezinu budućnost nemamo i sami. Naprotiv. I baš zbog toga već dvije godine, od zadnjih lokalnih izbora, lobiram za formiranje fronta svegrađanskog otpora etnonacionalistima. Šaljem, da budem slikovit, neku vrstu posljednjega poziva u pomoć. I upozoravam, ne dođe li do toga, pitanje je hoćemo li slijedeću priliku ikada više i dočekati? Jer, procesi političke destrukcije nakon narednih parlamentarnih izbora mogu poprimiti obilježja koja u podtekstu imaju samo jedan predznak – disoluciju BiH i kao države i kao društva.
U jednom momentu se učinilo kako je ideja svegrađanskog okupljanja samo utopija – barem su na to upućivala međusobna javna prepucavanja SDP-a i DF-a – i kako je čip parcijalnog čak i kod njih iznad potrebe zbijanja redova za ljubav očuvanja države i društva. Na sreću, znaci nade se nanovo naziru. Dvije najjače stranke političke ljevice su, dojam je, odlučne da na izborima građanima ponude zajedničku strategiju čupanja iz civilizacijskoga blata u koje su ih nacionalisti desetljećima gurali. U tuzlanskom kantonu, potom, sporazum o programskoj i poslijeizbornoj suradnji građanskih stranaka potpisali su SDP i Naša stranka, a otvoren je za pristupanje i svima ostalima.
Ako je pravde, sve to bi i moglo biti okidač za puno šire domete. Za svrstavanje pod jedinstveni kišobran naspram etnonacionalististima svega građanskoga – drugih stranaka lijeve i uopće građanske provenijencije, sindikata, nevladinih udruga, građanski orijentiranih prepoznatljivih javnih ličnosti, posebice iz svijeta intelektualne zajednice – ali i svih narodnosnih partija kojima na srcu nije status quo, pa i ambicija za definitivnim adaktiranjem BiH kao okvira zajedničkog života, nego društvo sretnih i zadovoljnih ljudi, sa svim njihovim, pojedinačnim i kolektivnim posebnostima. U kojemu se, hoću reći, zapostavljenim osjećati neće ni pojedinac ni kolektiv, kakav god on bio, etnički i konfesionalni posebice.
Siguran sam, okidač za takvo svrstavanje je kod najjačih stranaka političke ljevice. Ali, i njima mora biti jasno da za društveno okupljanje tih dometa nije dovoljan samo poziv – ni političkim partijama i organizacijama, kamo li običnim ljudima. Da bi se, naprotiv, radi li se o običnu svijetu, naišlo na odjek, nužan je bar minimum pretpostavki. Mora ti, da budem izravan, taj svijet vjerovati da nisi kao oni koji ga desetljećima zavijaju u crno. Da si drugačiji. I da si se, u odnosu na vrijeme dok si na vlasti bio, i sam promijenio.
Moraš ga, među inim, vlastitom politikom i konkretnim potezima uvjeriti da si, zbog ljubavi prema domovini, vrata definitivno zatvorio i vlastitim kriminalcima – a na njih, ruku na srce, u prošlosti imun nije bio ni ovaj politički spektar. Moraš ga vlastitim kadroviranjem uvjeriti da tvoj oslonac nisu ni oni koji svojim političkim djelovanjem i sami pridonose širenju mržnje i netrpeljivosti, etničke i konfesionalne posebice. Moraš se, da bi ti se vjerovalo, i da bi mogao funkcionirati kao usisivač svega u frontu svegrađanskoga otpora, i sam provjetriti – i očistiti od onoga što obična čovjeka, koji nikada nije bio sklon nacionalistima, u vrijeme izbora ipak ostavlja kod kuće. Umjesto da ga, a bez vlastitoga provjetravanja to nije moguće, pokrene prema biračkomu mjestu zbog vjere da će i svojim glasom doprinijeti promjeni. Moraš! Inače, za ono što bi se moglo događati već nakon slijedećih izbora povijest nikada oprostiti neće ni tebi.
prof.dr.Slavo Kukić
