– Miodrag Salihagić bolovao je od ciroze jetre. Živio je s bolešću relativno aktivnim načinom života redovno uzimajući lijekove. Bolest je držao pod kontrolom redovnim odlascima gastroenterologu i hepatologu. Liječio se u privatnoj klinici u Sarajevu. Ali, jedne aprilske nedjelje, život Miodraga Salihagića – počeo se urušavati.
– Nedjeljom smo, kao i inače, imali porodični ručak. Taj cijeli dan proveli smo zajedno. Igrao se s unučicom. Bio je usporen, međutim normalan. Šalio se, smijao. Sve je bilo u potpunom redu… – govori za Dnevnik.ba Mia Marjanović, Miodragova kći.
– U ponedjeljak, 10. aprila 2015., otišla sam na posao u Sarajevo. Oko 11 sati nazvala me majka panično vičući “otac nije dobro”. Nije mi rekla o čemu se radi, tek da su zvali hitnu i da je na putu u bolnicu – nastavlja ona.
Kako tvrdi, Miodraga su najprije odveli u Novu Bilu, ali tamo ga nisu primili jer su, zbog simptoma, pomislili da je psihički bolesnik, te ga poslali u Travnik. Nisu znali da boluje od ciroze jetre.
Nije imao psihički poremećaj. Imao je napad; povećanje amonijaka u krvi dovelo je do stanja koje se naziva Hepatalna encefalopatija. Ovo stanje karakteristično je za tu vrstu bolesnika.
– Brat je mlad. Uplašio se i nije se snašao u toj situaciji. Ali, nismo mogli niti pretpostaviti šta nas očekuje u Travniku – kaže Mia.
Prema njenim riječima, u Travniku su Miodraga primili u Službu za neurologiju i psihijatriju.
– Kad sam došla s posla odmah sam se uputila u Travnik. U bolnici mi nisu dali da ga vidim, samo sam čula njegove krike. Bili su to životinjski krici… – prisjeća se ona.
Kaže da ne zna šta se dešavalo, te da joj to niko nije objasnio naporima naporima da dođe do informacija.
– Pokušavala sam objasniti da otac ima cirozu jetre, ali niko me nije slušao. U Službi za neurologiju i psihijatriju su ga držali pet dana. Donijela sam sve lijekove koje je imao, međutim nisu mu dali niti jedan lijek. Ne znam šta su mu davali dok je bio u Službi za neurologiju i psihijatriju. Znam da su ga držali zavezanog… Čovjeka s cirozom jetre – tvrdi Mia.
Kaže i da nije šutjela, te je odlučila ocu omogućiti primjerenu njegu.
– Trudila sam se svim svojim silama i snagama da ga prebacim na primjeren odjel na kojem se liječi bolesnik s cirozom jetre. Nakon životinjskih napora – uspjela sam. Prebačen je na Internu službu JU Bolnice Travnik. Nakon što je prebačen na Internu službu napokon smo ga mogli vidjeti. Nije to više bila ista osoba… Nije mi bilo jasno kako se psihičke smetnje pojave po dolasku u bolnicu kod čovjeka koji je bio psihički zdrav do tog dana – priča ova djevojka.
Kaže i da je tražila objašnjenje, ali nikad ga nije dobila.
– Otac je bio psihički zdrav. Nikada nije imao nikakve smetnje. Dva dana prije napada posjetili smo psihijatra koji je potvrdio kako nema nikakve smetnje. Liječnik koji ga je privatno liječio htio je, preventivno, spriječiti negativne posljedice ciroze jetre, koje na koncu negativno djeluju na mozak – tvrdi ona.
Mia je oca posjećivala svakoga dana, nakon što bi se vratila s posla iz Sarajeva.
– Dolazila sam svakoga dana u poslijepodnevnem terminu da bih ocu dala da jede i pije. Prva dva dana je mogao hodati, ali nakon toga stanje mu se znatno pogoršalo. Postao je nepokretan. Nisam nikad, unatoč uloženim naporima, dobila objašnjenje za njegovo stanje – kaže Mia.
Prema njenim riječima, nakon dvije sedmice obratila joj se medicinska sestra s odjela i rekla joj da može razgovarati s doktorom koji je vodio slučaj njenog oca.
– Budući da dotični radi do 13 sati, a ja radim u Sarajevu – morala sam uzeti slobodan dan i pojaviti se u uredu za njegovog radnog vremena – nastavlja Mia.
Taj dan je, kaže, doživjela šok.
– Ljekar je urlao na mene! Govorio mi je: “Ko si ti? Odakle ti ideja da ti sazivaš i urgiraš?! Sve si digla na noge zbog ničega! Što ti misliš ko si ti, nemaš pravo na to! Oca nisi nikada posjetila, otac ti je lud. Učinit ću ti uslugu i ostaviti ga još tri dana , a onda će biti izbačen iz bolnice!”… Ništa mi nije bilo jasno. Bila sam šokirana – kaže Mia i dodaje da je molila da joj se objasni kako je moguće da se u tom kratkom periodu zdravstveno stanje njebnog oca toliko narušilo .
– Tada se ponovno derao na mene govoreći mi kako je njegovo stanje isto godinama. To je za mene bio šok. Tako mi se nikada niko nije obratio. Nije mi se stručno objasnilo šta je to što se događa s mojim ocem, koja je to vrsta bolesti – tvrdi Mia.
Ona kaže i da su Miodraga u JU Bolnici Travnik vodili kao pacijenta koji ima cirozu jetra uzrokovanu alkoholizmom, međutim, kaže, Miodrag nije bio alkoholičar.
– Očeva majka – moja baka, bila je zdrava žena koja nikada nije uzela alkohol, a umrla je od ciroze jetre. Nije isto liječiti nasljednu cirozu jetre i cirozu uzrokovanu alkoholom. Tražila sam da ispitaju od koje vrste ciroze boluje, ali nikada nisu učinili ništa po tom pitanju – kaže ova djevojka, te dodaje da je nakon tog incidenta s doktorom oca prebacila u Sarajevo.
Ona kaže da je na prijemu u Sarajevu bolesnik je dovezen poluživ; bio je neuhranjen dehidriran, u stanju polu – kome. Imao je dekubitis od 15 centimetara, cistitis urinarnog trakta uzrokovan nehigjenskim kateterom i bio je uprljan fekalijama…
– Na prijemu u Sarajevu doktorica nije vjerovala da će preživjeti dan. Ja sam jako uporna. Derala sam se i trzala ga da se probudi. Molila sam ga da ostane živ… -ispričala je za Dnevnik.ba Mia.
Njen otac preminuo je 9. juna 2015. od ciroze jetre. Mija za sve krivi JU Bolnicu Travnik.
Ovo je još jedna priča koja se pojavila u posljednje vrijeme, gdje porodice pacijenata iznose optužbe na račun travničke bolnice, a nakon slučaja Gabrijela Trbare, tragično nastradalog Novotravničanina, koji je prošle sedmice izgorio u bolnici u Travniku, na Odjelu neurologije i psihijatrije.
Dnevnik.ba/Fokus.ba
