„U stogodišnjoj historiji Rudnika „Kakanj“ desile su se tri veće rudarske nesreće u kojima je poginulo ukupno 274 radnika – rudara. Dvije u „Staroj jami“: 1916. godine (19 poginulih) i 1934. godine (127 poginulih) i jedna u jami „Orasi“ 1965. godine (128 poginulih).
Dana 7. juna 1965. godine, oko 12.00 sati, u jami „Orasi“ RMU Kakanj desila se snažna eksplozija metana od koje je direktno ili indirektno poginulo 128 radnika, teže ili lakše povrijeđeno 20, dok je 88 ostalo nepovrijeđeno.
Sudeći po mehaničkom razaranju i rušenju u jami „Orasi“ može se zaključiti da je centar eksplozije metana bio u pripremnom uskopu broj 207. Ovaj uskop je razrušen po cijeloj dužini, pregrada oborena, a mehanizacija i elektroinstalacije oštećene. Iz ovog uskopa zračni udar se prenio preko vezne sipke u uskop broj 206,a razorio je križište i izvršio znatna oštećenja u osnovnom i vjetrenom hodniku i to oko 400 m zapadno i 300 m istočno od križišta. Komisija nije mogla sa sigurnošću utvrditi od čega je na radilištu broj 207 došlo do eksplozije metana jer je ovo bilo razrušeno i zaplinjeno pa nije bilo moguće da se detaljno ispita stanje ugrađene elektroopreme, kablova, baterija, sklopki i drugog na osnovu čega bi se moglo zaključivati o neposrednom uzroku zapaljenja i eksplozije metana. Ne isključuje se mogućnost da je zapaljenje i eksplozija metana izazvana: neispravnom sigurnosnom benzinskom lampom; ili nestručnim rukovanjem sa ispravnom; neispravnom sigurnosnom akumulatorskom kapnom lampom; neispravnim elektro-uređajima i instalacijama; upotrebom pribora za pušenje.
Vjeruje se da je eksploziji prethodilo zapaljenje metana. Na to ukazuje činjenica da je radno odijelo radnika koji se nalazio u neposrednoj blizini vezne sipke na pripremnom radilištu broj 206 potpuno spaljeno, a tijelo najvećim dijelom ugljenisano. Do zapaljenja je moralo doći u njegovoj neposrednoj blizini jer se samo tu vide tragovi gorenja.
Komisija je utvrdila da je upoznavanje nadzornog osoblja i radnika sa planom odbrane u slučaju nesreće bilo nedovoljno, te da je radi toga kritičnog dana poslije eksplozije metana došlo da neorganizovanog paničnog povlačenja većine rudara upravo u pravcu odakle su smrtonosni plinovi i eksplozija dolazili.
Pored toga, nedovoljno upoznavanje radnika sa funkcijom i upotrebom samospasilaca odrazilo se na masovnost katastrofe. Radnici sa otkopnih radilišta (oko 140) predvođeni poslovođom i nadzornicima, pored toga što su odabrali sasvim pogrešan pravac povlačenja, prošli su pored otvorenog spremišta u kojem se nalazio 91 samospasilac, a niko nije ni jedan koristio, bez obzira što je njihova namjena upravo pomoć rudarima za prolazak kroz zonu zatrovanu ugljenmonoksidom do koncentracije do 1%. Nije bilo ugrađenih registratora za metan i ugljenmonoksid, te se ne zna kolika je koncentracija ovih plinova, a posebno „monoksida“, bila poslije eksplozije. Pretpostavlja se da nije bila visoka, zato što su članovi čete za spasavanje, čak i poslije pola sata nakon eksplozije, nalazili u otpremnom uskopu radnike koji su davali znake života i iznosili ih napolje“.
Odlomci iz publikacije „Rudarska katastrofa, 7. juni 1965. godine“, izdavač RMU Kakanj, Kakanj 2002. godine, str. 9-19
