19. aprila 1993. oko podneva, kada je od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.
U to doba dana odvijala se velika trgovačka aktivnost u samom centru grada, a u geografskoj zoni koja je bila granatirana nalazilo se oko dvije do tri hiljade ljudi. Tačan broj granata ispaljenih na centar Zenice ostao je neutvrđen, iako se pominje brojka od devet granata ispaljenih iz haubice.
Za ovo je pred haškim sudom bio optužen general HVO-a Tihomir Blaškić. Postoje dvije različite tvrdnje o izvoru paljbe: optužba u procesu Blaškiću je tvrdila da su to bili položaji HVO-a u Putičevu, dok je odbrana zastupala tezu da su granatiranje izvršile srpske snage na Vlašiću. Sudsko vijeće oslobodilo je generala Blaškića a optužbi po tačkama optužnice kojima se tereti za ovo granatiranje.
Iz presude Tihomiru Blaškiću:
E. Granatiranje Zenice
662. Oko podneva 19. aprila 1993. na centar Zenice ispaljeno je više artiljerijskih granata. Iz svjedočenja i dokaznih predmeta koje je primilo Vijeće proizlazi da su granate pogodile dijelove grada u koje dolazi mnogo ljudi, kao što su trgovački centar i glavna tržnica[1524] i, k tome, u trenutku velike gužve. Doista, čini se da se baš u to doba dana odvijala velika trgovačka aktivnost i da se tada u geografskoj zoni koja je bila granatirana nalazilo oko dvije do tri hiljade ljudi.[1525]
663. Optužba tvrdi da su brojni civili poginuli ili su bili teško ranjeni u tom granatiranju. Dokazni predmeti i svjedočenja potvrđuju tu tvrdnju, koju, uostalom, ni odbrana nije osporila.[1526] Činjenica da su poginule i ranjene osobe civili nije uopšte upitna.
664. Isto tako, odbrana nije osporila činjenicu da su tada uništena mnoga civilna dobra. Imajući u vidu dokazne predmete, civilni karakter materijalne štete počinjene u granatiranju nije upitan.[1527] Osim toga, svjedoci su potvrdili nepostojanje bilo kakvih vojnih objekata ili objekata vojnog karaktera u blizini mjesta pogođenih granatama.[1528]
665. Tačan broj granata ispaljenih na centar Zenice ostao je neutvrđen, no to nije bio predmet rasprave između strana. Optužba tvrdi da ih je bilo devet,[1529] a odbrana govori o nekoliko granata,[1530] bez daljeg preciziranja.
666. Osnovna poteškoća koju je Vijeće moralo razriješiti odnosi se na pitanje koje snage su učestvovale u granatiranju. Čini se da su se oko te tačke argumenti strana u velikoj mjeri razlikovali i da je identificiranju počinioca i naredbodavaca granatiranja prethodilo najpažljivije moguće proučavanje spisa i, naročito, dostupnih informacija o upotrebljenim oruđima i njihovim tehničkim karakteristikama.
667. U početku je za Vijeće bilo najvažnije da precizno shvati argumente i metode kojima su se koristile strane.
1. Teze optužbe
668. Optužba tvrdi da su granate ispaljene iz haubice kalibra 122 milimetra koja je pripadala trupama HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice.[1531] Ta se tvrdnja temelji na analizi izjava svjedoka Bagessena, Veseljaka i W. Argumentacija optužbe, potkrepljena sa tri pomenuta svjedočenja, izložena je u dvije osnovne etape koje predstavljaju temelj metode proračuna za koju se odlučilo Tužilaštvo.
669. Prva etapa sastoji se u određivanju kalibra haubice pomoću dubine i veličine kratera koji je izazvalo dotično artiljerijsko oruđe, te analizom rasprskavanja granate u krateru. Na osnovi proučavanja kratera na mjestu granatiranja svjedoci Baggesen i W došli su do zaključka da se radilo o kalibru 122 mm.[1532] Određivanje kalibra upotrebljenih granata omogućilo je da se potom odredi i njihov azimut i domet.
670. Druga etapa sastoji se u definiranju pravca iz kojeg je došla granata. Pravac se definira pomoću položaja kratera i analize tragova eksplozije granate, budući da je poznato da je putanja granate suprotna smjeru tragova udara granate. U ovom konkretnom slučaju, pomenuta tri svjedoka smatrala su da su granate došle iz smjera zapadno od Zenice, konkretno, s položaja HVO-a zapadno od grada.[1533]
671. Optužba smatra da je zaključak u vezi sa kalibrom i putanjom granata odlučujući argumet koji pokazuje da su granatiranje Zenice počinile trupe HVO-a. Takođe, tužilac smatra da dodatni dokazi idu u prilog tom zaključku. On smatra da vojna situacija koja je vladala u to vrijeme uvelike navodi na zaključak da je granatiranje Zenice bilo smišljeni odgovor HVO-a na kontra-ofenzivu ABiH.[1534] Osim toga, on tvrdi da artiljerija VRS-a nije mogla počniti to granatiranje s obzirom na upotrebljeni tip granata i geografski razmještaj trupa u trenutku granatiranja.[1535]
2. Teze odbrane
672. Odbrana, međutim, tvrdi da granatiranje nisu počinile trupe HVO-a. Mada je, po mišljenju odbrane, “nemoguće precizno odrediti odakle su došle granate”,[1536] sve upućuje na to da je napad na Zenicu počinila vojska bosanskih Srba. Da bi dokazala kako HVO nije odgovoran, odbrana navodi nekoliko argumenata koji se tiču kako vojnog konteksta, tako i analize kalibra upotrebljenih granata.
673. Kao prvo, VRS je navodno redovito granatirala Zenicu od aprila do jula 1993. i tržnica je bila u dometu srpske artiljerije pozicionirane na Vlašiću.[1537]
674. Osim toga, iz jednog telefonskog razgovora između potpukovnika Stewarta i Tihomira Blaškića proizlazi da granata koja je pogodila tržnicu nije bila kalibra 122 mm, nego 155 mm.[1538] Uostalom, Tihomir Blaškić je navodno tek tokom suđenja saznao kako se pretpostavlja da je upotrebljena haubica kalibra 122 mm.[1539] Odbrana tvrdi da snage HVO-a nisu raspolagale takvim artiljerijskim oruđima u predmetno vrijeme jer su ona 8. januara 1993. bila premještena iz Travnika u Mostar.[1540]
675. Naposljetku, obrana tvrdi kako svjedočenje profesora Jankovića pobija argumente koje su izložili svjedoci optužbe. Na bazi matematičkih proračuna prema standardiziranim modelima i koristeći se polaznim vrijednostima proračuna koje je predložila optužba, taj svjedok smatra da dva tipa haubica od 122 mm, ruski i jugoslavenski, za koja se sumnja da su bila upotrebljena u predmetno vrijeme nisu mogla pogoditi centar Zenice sa položaja HVO-a zapadno od grada, zbog njihovog nedovoljnog dometa.[1541] Osim toga, profesor Janković smatra pogrešnom metodu kojom su se koristili svjedoci odbrane u određivanju dometa, upadnog kuta i pravca upotrebljenog projektila, a koja se zasniva na analizi kratera izazvanog granatom.[1542]
3. Zaključci
676. Analiza argumenata na koje se pozivaju optužba i odbrana omogućila je Vijeću da definira prirodu i specifičnost dviju izloženih teza. Čini se da je metoda proračuna koju je primijenila optužba pragmatična i deduktivna, u smislu da svoje zaključke zasniva na promatranju. Ona se razlikuje od metode odbrane koja, polazeći od podataka koje je prezentirala optužba, više koristi apstraktni i matematički pristup te se oslanja na službena pravila standarde.
677. Istina, argumenti koje je izložila odbrana nisu takve prirode da bi mogli u potpunosti pobiti tezu optužbe. Vijeće nije moglo a da ne primijeti, primjerice, koincidenciju između napada hrvatskih snaga 16.-18. aprila 1993., nužnu reakciju muslimanskih snaga na te napade i činjenice da je Zenica u isto vrijeme grad s najvećim brojem muslimanskog stanovništva u blizini Viteza i sjedište 3. korpusa ABiH.[1543] No tužilac nije, prema mišljenju Vijeća, bio dovoljno uvjerljiv u svom izlaganju, a odbrana je predočila dokazni materijal koji dovodi u razumnu sumnju mogućnost da se predmetno granatiranje pripiše HVO-u. Izlaganje optužbe u vezi s kalibrom i putanjom granata upotrebljenih u granatiranju Zenice činilo se nedostatnim u odnosu na izlaganje odbrane. Skice koje je optužba predočila da potkrijepi svoje izlaganje neprecizne su[1544] dok je naučna vjerodostojnost onih koje je prezentirao svjedok odbrane neosporna.[1545] Profesor Janković, kojega je Vijeće inače zamolilo, uz pristanak tužioca, za dodatne informacije prema pravilu 98 Pravilnika,[1546] prezentirao je komparativne matematičke proračune koji mogu da pobiju one predočene od strane optužbe. Mada je optužba pokušala dokazati kako je upotrebljena granata bila kalibra 122 mm, ona nije dovoljno snažno pokazala da su artiljerijski položaji HVO-a, koje smješta zapadno od grada, mogli doseći Zenicu takvom vrstom granata, kao što je to bio slučaj 19. aprila 1993. Osim toga, premda se hipoteza o premještanju haubice od strane HVO-a na mjesto udaljeno nekoliko kilometara Vijeću čini plauzibilnom, optužba nije uspjela dokazati da je to bio slučaj.
678. Vijeće, dakle, nije moglo riješiti pitanje identiteta snaga koje su učestvovale u granatiranju Zenice, budući da tužilac nije pokazao, van svake razumne sumnje, da su snage HVO-a i drugi elementi podređeni optuženome izvršili granatiranje. Vijeće, dakle, smatra da ima razloga da se general Blaškić oslobodi optužbi po tačkama optužnice kojima se tereti za granatiranje Zenice 19. aprila 1993.
Zenicablog.com
