Univerzitet u Sarajevu (UNSA) je najstarija visokoškolska ustanova u BiH, koja je u decenijama iza nas iznjedrila stotine vrhunskih stručnjaka iz raznih oblasti. Međutim predmet našeg osvrta bit će poslijeratni razvojni put ove institucije.
U godinama poslije Dejtona na UNSA je studiralo i do skoro 60.000 studenata. Demografska kretanja su tome išla u prilog, privatnih univerziteta gotovo da nije bilo i sve pretpostavke za uzlet u 21. stoljeće su bile tu. Ipak, posljednja decenija, koja je donijela strelovit tehnološki razvoj, pojačala konkurenciju i ubrzala migraciju stanovništva, odrazila se i na stanje u visokom obrazovanju. Ali pitanje je kolika je odgovornost politike i ljudi koji su vodili procese za brojne propuste u visokom obrazovanju.
UNSA je i dalje vjerovatno jedan od najkvalitetnijih univerziteta u državi, međutim da li sa sadašnjim postavkama može pratiti ritam koji nameću globalni trendovi i da li uopće postoji strategija za tim? Brojke nisu optimistične. UNSA je ustanova koja se finansira iz budžeta Kantona Sarajevo, a za ovu godinu je izdvojeno 120 miliona KM, što predstavlja 10% kantonalnog budžeta.
Šta kažu brojke
Iz UNSA su za Klix.ba kazali da trenutno imaju 23.127 studenata, od čega nešto više od 13.449 na dodiplomskom i 8.835 na master studiju. Na trećem, doktorskom ciklusu upisano je svega 135 studenata. Ovako mali broj doktoranata jasno pokazuje koliko je zapostavljen razvoj nauke na UNSA i ulaganje u buduće istraživače.
Enormnom padu broja studenata na UNSA neminovno je doprinijela migracija stanovništva te činjenica da su na studij u jednom trenutku prispjele i generacije rođene tokom rata te u poratnom periodu kojih je manje. Ipak, i bez toga se veliki broj studenata koji danas upiše studij na UNSA često odlučuje za napuštanje fakulteta i odlazak u inostranstvo. UNSA je do sada drastični pad studenata uvijek pravdala padom broja učenika u školama ili otvaranjem privatnih univerziteta u pravilu skidajući sa sebe svaku krivicu, ne želeći da unutar sebe pokrene diskusiju o kvalitetu nastave i nauke i njihovoj usklađenosti s modernim tokovima i društvenim zadatkom centralnog državnog univerziteta.
Rukovodstvo UNSA se treba zapitati zašto na pojedinim odsjecima gotovo da nema studenata ili se broje na prste jedne ruke. S druge strane, doktorski studiji koji nisu nimalo jeftini, a cijena se kreće od 13.000 do 20.000 KM i to bez ikakvih stipendija. Takav studij mogu upisati rijetki studenti i ponekad odabrani državni službenici kojima njihova ustanova plaća to usavršavanje pravdajući to obavezom kontinuiranog školovanja u službi. Mentori su u takvim slučajevima vjerovatno skoncentrisani na to da njihov kandidat što prije završi, kako bi mogli naplatiti visoke honorare i onda se samo nameće pitanje: Gdje je kvalitet u takvom sistemu?
Nekoliko primjera
U posljednjih 20 godina na UNSA je formirano nekoliko fakulteta čija se svrha i usmjerenost mogu propitivati. Primjera radi, dok na Filozofskom fakultetu postoji odsjek za pedagogiju, na UNSA je kao zaseban formiran Pedagoški fakultet, koji u stručnom smislu nije matičan ni za jednu nauku te uglavnom služi za školovanje učitelja/učiteljica i za formalno doškolovanje nekadašnjih nastavnika iz više škole te za stjecanje magistarskih diploma. Arapski jezik, za koji je također prije svega matičan Filozofski fakultet, izučava se i na Orijentalnom institutu, ali i Fakultetu islamskih nauka, pri čemu svaka institucija djeluje potpuno neovisno.
Iz Medicinskog fakulteta je postepeno izdvojen Fakultet zdravstvenih studija, koji školuje različita zanimanja poput radiologa ili nutricionista, ali se čini da nije doprinio poboljšanju zdravstvenog sistema u Kantonu Sarajevo i vjerovatno danas najviše služi za školovanje medicinskog osoblja, koje namjerava posao tražiti u Njemačkoj. Na primjeru nutricionizma može se također vidjeti višestruko dupliranje studijskih programa pa time i radnih mjesta, jer trenutno se nutricionizam može, osim na ovom fakultetu, studirati još i na Poljoprivrednom fakultetu, ali i u Centru za interdisciplinarne studije pri UNSA.
Sitne razlike u nazivima predmeta trebale bi sugerirati potrebu za ovim uistinu neekonomičnim trošenjem javnih resursa i javnog novca.
Ipak, kao najzagonetnija stvar čini se pridruživanje privatnog Fakulteta za javnu upravu, smještenog u Vogošći u omanjoj zgradi, koji redovno produžava ugovor sa UNSA, kao neka vrsta nestalne stalne članice i koristi internet domenu unsa.ba. U najmanju ruku je čudno da eventualnu naučnu ili obrazovnu potrebu za javnom upravom zadovoljava privatni fakultet, a ne neki od fakulteta sa UNSA, ali stvar postaje jasnija kad se pogleda kurikulum, sastavljen od pojedinih predmeta različitih fakulteta na UNSA i nakon kraćeg istraživanja CV-ijeva raznih političara zaključi da im je akademsko zvanje magistara ili doktora nauka dopunio upravo ovaj fakultet.
To znači da od tada pa do danas na UNSA imamo dva paralelna trenda: drastičan pad broja studenata s jedne strane te rast broja zaposlenih, kako profesora, tako i drugih radnika, i povećenja broja različitih fakulteta i instituta s druge strane. Naravno, na UNSA su imali i projekte zapošljavanja najboljih studenata, ali su i u tome pravljeni brojni propusti, jer su više služili kao promocija aktuelnih kantonalnih politika i univerzitetske uprave, a manje stvarnom jačanju akademskih kapaciteta. Tako je prije nekoliko godina bilo veliko zapošljavanje asistenata, za koje je birokratija nalagala da je za zaposlenje potrebno da se student nalazi na birou u Kantonu Sarajevo pa tako, ako je neko bio iz drugog kantona, bez obzira na to da li je bio najbolji u generaciji, nije mogao biti zaposlen.
Unutrašnja organizacija i upravljanje
Univerzitet je prije tri godine prešao na trezor i tada su povećane i plate zaposlenih pa se postavlja pitanje kako se to i koliko odrazilo na naučnu ili nastavnu aktivnost nastavnika. Trenutno je na UNSA zaposleno 1.636 akademskih radnika. Ipak, kada jedna ustanova dobija 10% budžeta najbogatijeg kantona (120 miliona godišnje), onda se s pravom očekuje da taj univerzitet bude centar obrazovanja, uzor u državi i primamljivo mjesto za sve studente kojima će to biti prvi studijski izbor mnogo više nego što je to sada i da će se u razumnom periodu pokazati poboljšanja u ekonomiji, obrazovanju ili upravljanju javnim procesima, što ne samo da se nije desilo, nego se čini da je aktuelni razvoj još negativniji.
Ukoliko uporedimo samo javno dostupne kurikulume na fakultetima UNSA, konstatiramo drastično povećanje broja predmeta pa time i broja ispita, ali prije svega usitnjavanjem sadržaja i sitnim modifikacijama naziva predmeta. Na pojedinim fakultetima je sigurno 50 posto više predmeta u odnosu na period prije 15 godina. Pitanje je da li je povećanje predmeta i ispita koje je pratilo povećanje zapošljavanja dovelo do očekivanih efekata u društvu. Što se tiče međunarodnih ocjena UNSA, one su među najlošijim u regionu ako se porede regionalni univerziteti slične dužine trajanja.
Naravno, mnogo je i onih vrijednih i kvalitetnih kadrova koji osim popunjavanja normi rade i na kvalitetu i kojima propali prijedlog zakona o visokom obrazovanju ne bi bio smetnja za akademsko dokazivanje i napredovanje u smislu objave radova u priznatim stranim časopisima.
Na kraju se nameće centralno pitanja – ko upravlja univerzitetom, kome taj odgovara i ko uopće društvu odgovara za djelovanje UNSA. Prilikom donošenja aktuelnog Zakona o visokom obrazovanju, definirano je da u Upravnom odboru UNSA većinu predlaže Senat, a manjinu Vlada KS, odnosno posredno građani koji porezima finansiraju UNSA.
Praktično to znači da rektor svojim utjecajem kroz Senat bira većinu u Upravnom odboru UNSA, koji bi onda trebao da kontrolira rektora i Senat. To također znači da su Vlada i Skupština Kantona Sarajevo javni univerzitet UNSA, u koji su građani godišnje investirali 120 miliona KM, tj. 10% ukupnog budžeta prepustili na upravljanje interesnoj grupi oko rektora i odrekli se bilo kakve kontrole nad svojim vlastitim univerzitetom.
Bilo bi intersantno uporediti prakse zapadnoevropskog zakonodavstva po ovom pitanju, ali u svakom slučaju prilično jasno je da ova praksa upravljanja do danas nije donijela bilo kakve pomake za građane Kantona Sarajevo, ali je najčudnije što ni Vlada Kantona Sarajevo uopće ne postavlja pitanja i time ne pokazuje interes za kontrolu nad institucijom kojoj godišnje daje 120 miliona KM. Međutim, kako i očekivati da vlast pokrene nešto u tom smjeru kada se odluke uglavnom donose populistički, poput slučaja s prijenosom predmeta u narednu akademsku godinu. I bez obzira na izdašan budžet, UNSA ima sve veću konkurenciju i među privatnim univerzitetima koji se nameću, naročito u zanimanjima koja su usko vezana za najsavremenije potrebe i tehnološki razvoj.
GRAS je brže propao od UNSA, jer se godinama sistematski uništavao, kralo se gorivo, prodavale falsifikovane karte i tako dalje. UNSA se još drži jer nije moguće tek tako štampati falsifikovane diplome i ne može se baš studirati na crno. Ipak, razvojni put ove institucije bi se trebao preispitati, pozabaviti se više kvalitetom, suštinom onoga čime se bave, i iskoračiti iz bavljenja naukom samo za sebe.
Piše: Semir Hambo
Izvor: Klix
